Poljak Renata

Iz predgovora Mladena Lučića za katalog izložbe "Partenza", Galerija Kranjčar, (2016.):

Film i foto kolaži pod nazivom Partenza progovaraju o globalnoj nesigurnosti današnjeg društva te o fragilnosti ljudske egzistencije, a metaforički obrađuju priču o odlasku, iščekivanju te razdvojenosti što su migracije uvjetovale. Početkom 20. stoljeća zbog neimaštine i gladi odlasci muškaraca s hrvatskih otoka (najčešće u zemlje Južne Amerike) bili su uobičajeni i traumatični, a jedna od tih tragičnih priča utkana je i u povijest autoričine obitelji. Instalacija je inspirirana životnom pričom Renatine prabake koja je živjela na otoku Braču i čiji je muž, kako bi osigurao egzistenciju svojoj obitelji, u potrazi za poslom otišao u Čile. Kao i mnoge ostale otočanke čekala je povratak svog muža, ali on se, kao i većina ostalih muškaraca, nikada nije vratio.
Rad Partenza (talijanska riječ za odlazak koja se upotrebljava u brojnim hrvatskim otočnim i priobalnim dijalektima) inspiriran je današnjim tragedijama migranata na moru što autorica koristi kao poveznicu i podsjetnik da smo ne tako davno to i sami bili te povezuje dvije iseljeničke priče; hrvatsku s početka prošlog stoljeća te sadašnju afričko-azijsku tragediju. Ova instalacija, služeći se iseljeničkim pričama koje se tijekom povijesti ponavljaju, decentno, ali izuzetno snažno i sugestivno ukazuje koliko je ljudsko postojanje krhko i podložno političko-ekonomskim i društvenim promjenama.
Renata Poljak i u Partenzi ostaje vjerna svom prepoznatljivom izričaju kojeg karakteriziraju socijalno-političke konotacije i sugestivan autoričin angažman. Međutim, ona je umjetnica snažne osobnosti i izuzetnog vizualnog rafirmana koja se podjednakom pažnjom bavi sociološko-političkim temama, aktualnom tehnologijom kao i problemima fenomena nove vizualnosti, što čini vidljivu distinkciju u odnosu na aktivističke radove brojnih drugih umjetnika. Možda je tome razlog i ikonografija, vrlo bitan dio autoričinog likovnog izraza koji ne bježi od naracije, štoviše, potencira priču najčešće je odijevajući u poetsko ruho, ali ponekad i u eksplicitnu crnohumornu satiru. Takav se izraz može očitati kao odraz današnjeg vremena kojemu je ikoničnost bliža i bitnija od apstraktnog znaka ili geste, a sukladno tome i sama umjetnost (pogotovo ona angažirana) koliko god se trudila biti idejnom i radikalnom, postala je narativnom.
Imavši navedeno u vidu, pa premda to nekima može i bogohulno zvučati, svrstao bih veći dio Renatinog opusa pod inačicu neobaroka. Neobarok nije jedinstveni stil, možda nije niti stil, već označava stanje duha i čin individualnog umjetničkog postupka koji istražuje ili teži preispitivanju novih umjetničkih prosedea što nastaju kao rezultat istančanog senzibiliteta prema trenutnom vremenu. Možda je sukus onog što smatramo neobaroknim osjećajem iznijela profesorica novih medija i povijesti na Sveučilištu u Melbournu, Angela Ndalianis koja piše: ...“Kao što je bio slučaj u sedamnaestom stoljeću, i današnji neobarok plod je sistemskih i kulturalnih promjena, koje su pak posljedica uspona konglomeracija, multimedija i novih digitalnih tehnologija. Upravo su kulturalne transformacije dovele do neobaroka. Neobarok artikulira ono prostorno, vizualno i osjetilno na način vrlo sličan dinamizmu baroknih formi sedamnaestog stoljeća, ali koji se istodobno od njega razlikuje jer se stvara u potpuno drugačijem tehnološkom okružju.“…(Angela Ndalianis: Neo-Baroque and Contemporary Entertainment (MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 2004.)
Baveći se pitanjima migracija te služeći se novim tehnologijama, Renata upravo govori o kulturalnim promjenama i civilizacijskim problemima koje one sa sobom danas nose, gotovo jednako kako je bilo i u povijesti, kada su brojne seobe i etnički pogromi značajno kreirali stvarnost čovječanstva. Ako se s navedenim autorica približila neobaroknom osjećaju, onda sljedeću sličnost pronalazim u citantnosti, koja se u Renate povremeno i odmjereno pojavljuje, a neobaroku je imanentna. Osim što ga citati označavaju kao izvjesnog sljedbenika postmoderne, oni mu prvenstveno služe kako bi relativizirao odnos reprezentacije i iluzije, što je još jedna od bitnih karakteristika Renatinog stvaralaštva, a svojstvena je kao i sve ostale navedene karakteristike i instalaciji Partenza. Sam film počinje širokim kadrom uzvisine na kojoj će se postupno u brzom ritmu pojavljivati žene u odjeći tipičnoj za naše otoke početkom prošlog stoljeća. Taj kadar može se iščitati i kao svojevrsni hommage vesternima Johna Forda ili Anthony Manna, kao što i kasniji portreti tih žena podsjećaju na krupno kadriranje Sergia Leonea, prvog neobarokong režisera. Ako te sekvence filma i asociraju na vesterne nisam siguran da je to bila namjera autorice ili je ona jednostavno željela dočarati atmosferu tog razdoblja kao što su činili i spomenuti redatelji te su se neke podudarnosti pokazale neizbježnima.
Crno bijela fotografija jednog od najboljih hrvatskih snimatelja Borisa Poljaka, apostrofira filmski ugođaj, blizak onim specifičnim Hitchckokovim atmosferama nastalim pedesetih godina, što se najočitije manifestira vještim impostacijama kadra i kontrakadra što samoj filmskoj priči donosi potrebnu i pažljivo doziranu dinamiku. Sama radnja odvija se u svojevrsnom loopu, repeticijama koje nijemo dočaravaju trajnost i napetost iščekivanja što je potencirano suodnosima i planskom sučeljavaju mjesečeve strukture bolskog žala (snimano je na Zlatnom ratu u Bolu na Braču) i udaljenih kontura Biokova i Hvara što omeđuju tamnu i prijeteću morsku površinu. Dramski akcent filma utapanje je žene koja je izgubila svaku nadu, što je autorica dočarala kolorističkim obratom poput onog kojeg je učinio Tarkovski u filmu Andrej Rubljov. Crnilo morskog dna, koje je još par kadrova prije bilo prošarano lomljenim zrakama sunca, (kao što sv.Duh obasjava sv.Tereziju u Berninijevoj baroknoj skulpturalnoj grupi), sada se kupa u plaventilu a s morske površine, lelulajući se poput baroknih draperija, polako silaze dijelovi odjeće postupno se transformirajući u narodne nošnje islama, čime bolski žal silazi u podmorje Lezbosa ili Lampeduse. Autorica ovdje stavlja znak jednakosti između prošlosti i sadašnjosti, ali istovremeno relativizira stvarnost i iluziju. Koloristički akcent, kao i u Tarkovskog, otvara novi, spiritualni i nadrealni prostor, što simbolizira nadu i vjeru u čovjekov duh koji se izdiže iznad materijalne i fizičke zbilje. Učinjen je vremenski i povijesni loop te je između prošlosti i sadašnjosti stavljen znak jednakosti koji jasno ukazuje da se unatoč tehnološkom i civilizacijskom napretku mentalno nismo pomakli mnogo dalje od svog začetka. Ono što je svim vremenima ostalo isto, humana je katastrofa, jer migracije su oduvijek bile povezane sa smrću. Smrću pojedinca, grupe ili naroda. Oni koji su preživjeli, iznjedrili su nova civilizacijska i kulturalna ponašanja, što nas neminovno očekuje i u skoroj budućnosti.

Izjava umjetnice o radu "Jedan običan život", Galerija umjetnina (2016.):

Početkom 20. stoljeća, muškarci hrvatskih otoka često su odlazili u Južnu Ameriku bježeći od gladi i u potrazi za boljim životom. Žene su ostajale kod kuće, čekajući da se vrate. Video je nadahnut istinitom pričom umjetničine bake koja je živjela na otoku Braču i čiji je muž tražeći bolju egzistenciju otišao u Čile. Baš kao i mnogi drugi, ni on se nikada nije vratio. Pod nazivom Partenca (u dijalektu kojim se govori na otocima, riječ je identična talijanskoj koja znači odlazak), film povezuje dvije emigrantske priče: hrvatsku s početka prošlog stoljeća i afričku s početka ovog stoljeća.