Rogošić Filip
Kada je o „Kocki“ riječ svojom poetikom i jednostavnošću na svim razinama ova skulptura budi onaj tako lijepi osjećaj čistog užitka koji se nepokolebljivo i sa puno umješnosti odupire svakom pokušaju deskripcije kao potpuno suvišnom naporu. Zrači suptilnošću koja svaku ljudsku pojavu u izložbenom prostoru obilježava kao iritirajuću smetnju, premda joj je čovjekov progres na Zemlji sa svim po samog sebe degradirajućim posljedicama u fokusu.
Naznačen kockom, tom čisto ljudskom umotvorinom bez pandana u prirodi, te njenom zgužvanošću - progres se vještinom dobrog crtača (što ovaj autor zasigurno jest) bez prevelike ilustrativnosti dovodi u pitanje. A da čovjek kontinuirano i vrlo predano, zaslijepljen samim sobom, uništava ono isto stablo sa kojeg je po predaji jednom davno smjelo sišao, danas je potpuno očigledno. Zgužvani ratio caruje, ali ne vlada.
U tom nemaru i neredu skulptura je, kako sam autor kaže, možda način da se od ničega napravi nešto,da se ostavi neki trag, zapis jednoga razmišljanja, ali bez riječi, onako… nekad u dahu, nekad uz puno muke. Želja je to da se opipa nešto pod rukom, da se poigra sa sjenom, da se ukroti svjetlo. Naravno, skulptura je i neopisiva glad za kamenim prahom, toplinom drva, hladnim metalom… podatnom glinom, smradom plastike, glad je to za trenucima kada mozak juriša i kada ruke slušaju snove.
Snažno je pritom dojmljiv odnos prema okolnom prostoru, prostoru koji obavija skulpturu i sa kojim autor nastoji održavati aktivan dijalog. Tako Rogošićeve „Ruke“ naprimjer ne predstavljaju ruke (kao što je čest slučaj kod mladih autora figurativne plastike), već to jesu ruke koje profinjeno i snažno iz tvarnog uranjaju u prostor opipljivog. Hvatajući ga u svojoj nemoći lijep su primjer istinskog prijateljstva suprotnosti koje svaki prostor u sebi prirodno nosi. Moć i nemoć istovremeno. Što je najvažnije - bez kompromisa. Riječ je o puno suptilnijoj i plodonosnijoj stvarnosti no što bi je kompromis mogao ponuditi... Rijetko danas susrećemo tako dobar primjer ujedno i nježnog i čvrstog kiparskog zagrljaja prostora.
Toni Horvatić
SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2005. Biograd na moru, Zavičajni muzej Biograd na moru «Buđenja»
2003. Split, MHAS, «Alea iacta est!»
GRUPNE IZLOŽBE:
2013. Kaštela, Nadbiskupska palača «Predstavljanje, dolazak u sadašnjost»
2011. Vis, Galerija Paradajz lost
2011. Osijek, Galerija Kazamat, «Splitski likovni trenutak»
2010. Split, Stara gradska vijećnica, «Participacija ne simulacija»
2009. Split, 36. Splitski salon, «Razmišljanja o skulpturi»
2009. Split, Stara gradska vijećnica, «Mogućnosti skulpture»
2008. Široki Brijeg, Galerija Franjevačkog samostana. UMAS
2007. Čakovec, Muzej Međimurja, «Tu i tamo»
2007. Split, 35. Splitski salon, «Djelomičan sistematski pregled»
2001. Zagreb, Galerija SC, izložba studenata UMAS.
1999. Split, MHAS, Izložba mladih umjetnika u Splitu
JAVNE SKULPTURE
2011. Kaštel Lukšić, «Val»
2006. Split, kip sv.Nikola. (jedan od autora)
2000. Mimice, «Valovi» (međunarodna likovna kolonija)
1997. Vrsar, «Val» (međunarodna likovna kolonija Montraker)
Biography
Filip Rogošić (1976., Splitu) diplomirao je na Umjetničkoj akademiji 2003. godine stekavši zvanje akademski kipar, te je pri istoj ustanovi diplomirao i 2004. godine stekavši zvanje profesor likovne kulture - restaurator. Od 2006. godine zaposlen je u Hrvatskom pomorskom muzeju Split na radnom mjestu restauratora. Kao vanjski suradnik od akademske godine 2006/2007. radi pri Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu. Od 2013. zaposlen je u MHAS-u u Splitu.