Ivan Rogulj

Umjetnost – odraz života

Na početku novog milenija što propagira, a pruža tek privid totalne slobode izražavanja i ponašanja, gdje osobnog mira i mjesta za čovjeka ima sve manje, Ivan Rogulj prisvojio je komadić svijeta kojim pokušava upravljati sam, računajući na pomoć i razumijevanje drugih. S jedne strane siguran i miran, a s druge strane težak odabir. Ne zbog Njega, već radi drugih. Autorski poriv on suprotstavlja nemilosti trenutka, koji samo rijetkima pruža mogućnost biti i smatrati se umjetnikom.

Težeći toj privilegiji i časti, na sebi specifičan način, vodi osobni dnevnik neopterećen ambiciozno zamišljenim projektima i rokovima izvedbe. Čine ga prizori sna gdje vlada mir: red pobjeđuje strku, tišina buku, a kao u svakodnevnom životu, strepnja i spokoj međusobno se prožimaju. Premda usredotočen na pojedine detalje, Sebe i slike oslobađa svega suvišnog, po vlastitu izboru.

U tim pričama glavni glumac uvijek je Isti. Prividno mijenja uloge i pozornice na kojima nastupa. U paru, kolu ili mnnoštvu okupljenom u sportskoj areni postoje On i ostali. Nazočan je i kad nije uprizoren. Uvjerit ćemo se pogledamo li kroz prozor samačke studentske sobe smještene u potkrovlju. Bjelina zida s mrljom okvir je vanjštini sažetoj u arabesku. Izvedba je ujednačena, kako priliči onome tko je dosljedan.

Kao u pisanoj autobiografiji priča teče s lijeva na desno i odozgo prema dolje. List za listom, redak za redkom. Točka do točke, mrlja za mrljom. Stotine sati, milijuni mrlja i točkica za ovjekovječiti birani trenutak. Ptice zaustavljene u poziranju, kolo u pokretu, životinje u trku, a barke u plovidbi. Oblaci i valovi miruju poput kristalno prozirne izvor vode koja ne vlaži oblutke.

Ivan najčešće rabi trag grafita, tog čudesnog oblika sastavnice svih organskih spojeva, kojemu postojanost mjerimo u desetcima tisuća godina, od paleolitskih špiljskih crteža naovamo. Njemu su slika i crtež jedno. Osim oštrine i izražajnosti traga olovke privlači ga i jasnoća grafičkih otisaka slične teksture. Među crno bijelo nijansirane slike sna pomalo stidljivo uključuje i boju, ne zbog buđenja, već s željom drugačijeg uprizorenja istih motiva.

Osobita je počast dobiti poziv za predstavljanje svojim bližnjima u mjestu rođenja Splitu.

U Ivanovom slučaju taj poziv je opravdan, sudeći po ovdje predstavljenim crtežima i grafikama. Izložiti ih publici u Splitu, nije samo obveza već i hrabrost svojstvena onima što vjeruju u sebe i svoj rad stoga mu, osim dobrodošlice, valja poželjeti i buduća gostovanja.

Ljubomir Gudelj