Dijana Iva Sesartić

Sesartićeva epidermu svoje figuralike, koja pulsira u pocinčanoj mreži tretira krajnje profinjenom gestom, do te mjere da pokret, migoljeći se, postaje evidentan, aluzivan i deskriptivan istovremeno. S druge strane, njezina portretistika je tako snažno psihološki intonirana da se pitamo kako je moguće onu pomirenost, stamenost, ljudskost i produhovljenost uobličiti na ovako moćan i prirodan način. Ta lica žive, ona nisu mrtva gruda materijala u zveckavoj istrošenosti civilizacije.

Povjesničar umjetnosti Davor Stipan, katalog izložbe U potrazi za svetim, Galerija Sveučilišne knjižnice, Split, ožujak 2016.

"Pred(f)okus", instalacija pred vama, je skulptura baš kao što su to bile i one što smo ih vidjeli na prošloj izložbi Dijane Ive Sesartić u "Galiću".
Međutim, ovaj najnoviji rad istovremeno je i otklon, odmor i pročišćavanje ideja koje su zaokupljale kiparicu dok je ona, sada je očito, bila, samo naizgled, potpuno zaokupljena portretom.
Pred vama je rad koji se obraća oku a ne ruci, opipu. Vizualno je zamijenilo taktilno.
Već u pripremi sve upućuje da je svrha ovih instalacija vizualizacija grupe ideja, stoga na ovim radovima nema mjesta za "organsko, karakteristično, individualno ni za vrstu", da se poslužimo Hauserovom klasifikacijom , a koja su po prirodi stvari dominirala na prethodnoj izložbi. Tu duhovnost, jer je o njoj riječ, Dijana Iva će doseći i uobličiti vizualno, isključivo vizualno; oblikom ili njegovom slutnjom pojasniti će pojam. Slutnjom, jer su mnogi "skulptorski", taktilno izvedeni detalji ostavljeni "nedovršeni", pa će, primjerice, idiom Uzašašća biti artikuliran kao djelomično nestajanje, kao prelazak, materijalnosti Kristova tijela u slutnju.
Eterično je korak do slutnje ali kao vizualizacija (vjere) mora biti određena. Kad već mora biti takva onda, rezonira kiparica, neka bude što manje određena. Neka samo sugerira ili aludira određenost. Dijana Iva nalazi rješenje u prozračnosti strukture žičane mreže kao mobilnog rastera duhovnosti iz koje će se izdvojiti, oblikovati Kristovo tijelo, duhovnost molitve, ali i "sfumato" u kojem će biti dematerijalizirani anđeli.
S druge strane, materijalno, zemno, racionalno, kao uobličenje skepse i čovjekove potrebe da u svemu traži racionalan razlog, predočava zahrđalo željezo ograničeno svojim trajanjem, zatvoreno, konkretno poput linije crteža koja slično na slikama određuje oblik (šipke, ploče, pločice), drugi je pol bipola koji slaže priču za naš prvi dojam o ovome pred nama.
To je onaj prvi, plakatni, ali ne i manje vrijedni dio naše recepcije. Njega registriramo umom a neki među nama će mu, poznavajući biblijsku ikonografiju, priključiti i svoju spekulaciju s naslovima sadržaja grozdastih skulptura (raspelo, Getsemani, tron, anđeli.) koje okuplja ova izložba-instalacija. Sve navedeno dovoljno je da se posloži više-manje lapidarna i prije svega osobna priča. Kao što znamo iz iskustva sa suvremenom likovnošću tu bi se mnogi (i autori i gledatelji) zaustavili, međutim, taj rezon zatvara vrata onome što nude vizualizacije svakog pojedinog ansamblaža udruženog u ovi izložbu. Sadržaj ovdje izloženog vjerno prati biblijsku priču bez iskakanja iz nje, bez revizije, a u uobličenju forme se, ako ćemo vjerovati ne baš uvijek pouzdanom prvom dojmu, drži (skolastičkog) jedinstva o cjelovitosti + razmjeru + jasnoći. Međutim, diskontinuitetom iskaza, kojim ona osuvremenjuje svoj osmišljaj, autorica ga preoblikuje u parafrazu tog jedinstva u kojem je cjelovitost cjelina bez jedinstva a jasnoća, onako uspavana, ne funkcionira bez adrenalina gledateljeve znatiželje. Možda će dogmatik, dijete navike koji čuči u svakom od nas, primijetiti da oslonac na dva tako različita polazišta ne obećava lagodan put do senzibiliteta suvremenog gledatelja, međutim, takav rezon teško ćete naći u našem vremenu. Naime, ovo je doba otvorenih poetika pa je danas najnormalnije da stari recepti postanu vrlo upotrebljive aktualije.
Ako vas vaša navika uputi da ovaj duhovni sklop, da ovu instalaciju pokušate rekogniscirati umom nećete pogriješiti. Međutim, pomaknete li centar recepcije bliže srcu vaš će 'ulov' biti bogatiji, a doživljaj cjelovitiji .Uostalom, Dijana Iva Sesartić se kloni ekskluziviteta, gnostičkih zakučastosti s kojima suvremena umjetnost stavlja Wittgeinsteinovsku bravu "na ulazu u sobu za koju samo ti i tvoji imate ključ".
Gledatelj iz istog predloška izvlači ono što je njemu dostupno, stoga je Dijana Iva ovim svojim vizualizacijama postavila takav zadatak kojeg će, na svoj način, moći apsolvirati gledatelji različita dometa obrazovanja i perceptivnih mogućnosti.
Jezik joj je uvjerljiv, u vidu dijaloga, susreta s drugim, s gledateljem koji obogaćuje ono što Dijana Iva nudi svojim vizualizacijama.
U tom isprekidanom govoru pojam je predstavljen sistemom u grozd okupljenih više - manje sređenih znakova, labavo povezanih u 'rečenicu', u kojoj je misao svedena na slutnju koja će ipak biti dovoljno usmjeren mamac gledatelju da on lako zaokruži iskaz. Dijana Iva Sesartić pored sadržaja posuđuje i svoj iskaz od Svetih spisa. Naime, kiparica tu priču o Svetom počovječuje jezikom života. I uvijek baš uvijek pojam će biti uobličen u oblik, koji neće biti samo znak. Spekulativno će uvijek biti odjeven u vizualno.

Andro Filipić

Portreti
Sesartićeva ne podilazi aktualnim trendovima u sferi skulpture, ona se ne oslanja na trenutna rješenja niti je pronašla ključ do istine, svjesna opasnosti da persistiranje na rubu između brojnih mogućnosti vodi mogućem gubitku onog suštinskog i čitljivog iz bogatog nasljeđa hrvatske kiparske tradicije. Ipak put do sredstava koja bi bila sažetija, a misli konkretnije nije nimalo lagan. To tim prije što ovdje nije riječ tek o tehničkom perfekcionizmu, naraciji, već svojevrsnom egzistencionalizmu gdje je portet-lice svojevrsno središte umjetnikova svijeta od kojega ne samo odabrani lik već i sam umjetnik otvara svoje unutrašnje prozore prema drugima-promatračima i brani svoje skriveno „ja“. Znatiželjna i dobro pripremljena Dijana Iva Sesartić umješno se ogledala s pokretom u skulpturi i njegovom komunikacijom u prostoru. Brzo dopire do cjelovite predodžbe nečije osobnosti, otkrivajući njegove nepoznate osobine i psihološke posebnosti. Na više ostvarenih portreta, pa i onih sakralnih, iznenađuje svježina prvotnog doživljaja, a uporna istraživanja završavaju željenom kontemplativnom dimenzijom.
(Dio recenzije Tončija Šitina prilikom svečanosti otkrivanja brončane biste Marka Marulića na ulazu Gradske knjižnice Marko Marulić u Splitu.)

„Dijana Iva Sesartić rasna je kiparica koja vlada metijerom te kipari s lakoćom i zanosom, istražujući nove i vlastite kiparske mogućnosti, postavljajući si izazove čija je razriješenja ispunjavaju stvaralačkom radošću. Borac je za opstanak i afirmaciju kiparstva, koje je zbog svoje specifičnosti i težine izvedbe, jedno od najugroženijih umjetničkih vrsta.“
( Mr. sc. Branka Hlevnjak povodom nagradne izložbe portreta.)

Portreti

Koliko li bi Dijani Ivi Sesartić bilo jednostavnije da je predložila Marulićev spomenik u vidu predimenzionirane knjige, ili možda neke gotovo neidentificirane nakupine bronce u prostoru? No, kiparica je možda i ne znajući izabrala slijediti antički put stvaranja metafore. Meta-forein, prenositi preko, odnosno transportirati značenje s jedne pojave na drugu, a i to pod pretpostavkom da su obje pojave istoga porijekla, to je bio način na koji se grčki jezik prema tvrdnjama Olge Frejdenberg dovijao kako od konkretnih, tipskih slika stići do arhetipskih značenja. To je i ključ za kiparski postupak Dijane Ive Sesartić koja je pošla od pretpostavke jednog jedinstvenog lika, te ga kiparskim sredstvima pokušala približiti najprije ektipskom opisu Frane Božičevića, a potom i arhetipskim vrijednostima koje utjelovljuje Marko Marulić u kontekstu hrvatske kulture. Je li u tome uspjela ili nije ostaje vidjeti, ali estetska procjena djela kao takvog i nije bila namjerom ovoga teksta. Pitali smo se može li ova konkretna skulptura biti smatrana dokumentom, te u kakvom odnosu ona stoji spram literarnog opisa. U tom je smislu važno napomenuti kako baš to djelo namjerom autoričinom biva lišeno ikonografijskih atributa, kojima su se tako obilato služili naši majstori od Meštrovića do Drinkovića i Radasa.. Skulptura je, dakle, svedena na lice, lik i njegovu fizionomiju koja za nas ostaje nedohvatnom. Zašto tako? Jednostavno zato jer svaka portretistička vrsnoća stvara most između tipskih karakteristika lica i arhetipskih obilježja čovjekovog značenja. Ta duhovna vezanost svakog konkretnog pojedinca - odredivog položajem u jasno mjerljivom prostoru i vremenu - s onostranim vrijednostima koje se promatraču nameću i bez ektipskih pomagala ostaje i danas samom srži portretistike. Stoga je poduhvat naše kiparice toliko začudniji. Ona se odvažila iskoristiti Božičevićevu literaturu kao skladište metafora, putem kojih je neimenovani lik uzdigla na razinu značenja.

Portretistika je - baš poput danas zaboravljene umjetnosti oslikavanja mrtvih priroda - bila metaforičkom djelatnošću, a upućeni su znalci uživali u združenom djelovanju jezika i vizualnih sredstava. Jer naturalistički arsenal slikarstva i kiparstva koji obilježava već šest stoljeća europskog Moderniteta bio je sve do romantičke revolucije u likovnim umjetnostima sustavno ublažavan potrebom za osiguravanjem značenja. Ona je tipsku raznovrsnost vizualne stvarnosti privodila najprije ektipskom kišobranu govornog i pisanog jezika, a potom i onom općem smislu bez kojega nijedna pojedinačna stvar ne bi pronašla vlastito mjesto. Put koji je prošla Dijana Iva Sesartić - dakle razvoj od pojedinačnih opažanja prema općim vrijednostima koje je autorica pokušala utjeloviti u jednoj sasvim konkretnoj rekonstrukciji Marulićeva lika - podsjeća nas na ove činjenice. U tom je smislu ta skulptura dokumentom, ali manje vezanim uz lik i djelo jednog renesansnoga humanista, a daleko više posvećenom prisjećanju na našu vlastitu kulturnu historiju i njezina postignuća.

Vladimir Rismondo
Dio recenzije o bisti Marka Marulića

U spoju bogate tradicije kiparstva i postmodernističke umjetničke prakse Dijana Iva Sesartić izgradila je svoj osobni, prepoznatljiv i kreativni izraz. Jakog simboličkog poimanja i nezaustavljive metaforike oblikovanja ona istražuje produbljujući likovnost novim vrijednostima, nesputanim, ali i osvježenim svojstvima. Njezina preokupacija ljudskom figurom nastavlja se i u ovom ciklusu, u središte je žena, putenog i slobodnog tijela.
To su radovi višeslojnih struktura, smionih pomaka i esencijalnog razmišljanja koja slijede logičan razvoj njezinih uradaka. I ovdje je vidljiva konstanta osobnosti, kao i veliko kiparsko umijeće.
Njezine skulpture spajaju tijelo sa prirodom, čije je ono dio, sa biljkama, mirisima, oblicima, zrakom i zemljom. Umjetnica ga spontanim i redukcijskim pristupom mijenja i dorađuje, ekspresivno u pokretu, u dodirima svjetlosti. Iza predstavljenih oblika uvijek stoji konkretni predložak uzet iz religioznog ili povijesnog konteksta, ali tu je i mnogo drugih žena čija ju je osobnost i tjelesnost privukla i nadahnula. Sama tehnika od bronce, sadre, kamena svoj pandan našla je u pocinčanoj i aluminijskoj mreži te skulpture izrađene na taj način nose lakoću skice, brzinu crteža te pružaju prozračnost novih dimenzija. I dok prethodne radove karakterizira masa ovdje je primarna linija, stvarnost žice i prividi ploha koje ona omeđuje.
Kiparske i grafičke tehnike spajaju se, crtež - skulptura postaje trodimenzionalna, prožeta promjenama i bogata odrazima. Isto tako vizualni tijek stvarnosti nagovještava iluziju u kojoj se propituje što je tijelo, a što njegov privid. Konstrukcijska tvorba dominira, složeni preplet ispunjen je skladnim i razrađenim elementima sjene koja se nameće svojom zavodljivošću i skladom. Unutar shematskog rastera linija i vrlo složenih mreža prostire se definiran oblik tijela u pokretu, izduženih figura u plesu, zanosu.
Iako vrlo vješta u oblikovanju forme i klasičnog poimanja skulpture autorica se od njega odmiče, razbija materiju i formu pokazujući nam smioni odmak. Konceptualnim razmišljanjem pronalazi nove artikulacije i puteve pružajući nam smjernice za nova ostvarenja. Sama jezgra kompaktna i smiona dopušta igri sjena, okolini i samom promatraču doživljaje u kojima tijelo dobiva nagovještaj neuhvatljivog i laganog ozračja, na taj način dimenzija suvremenosti i promjenjivosti postaje njezin sastavni dio
( tekst kustosice Jasne Rodin, izložba Oroši, Sesartić, belobrajdić, Rijeka 2018.)