Resić Šore Ivana

RITUALI

Rad je koncipiran kao atipični foto dnevnik, koji nastaje u potpunoj samoći, u iskorištenim trenutcima kada nitko nije u blizini, “scena” je improvizirana, no objekti koji su prisutni, svjesno i intencionalno su aranžirani te ciljano aludiraju na odredjene kontekste; fotografije su snimljene samookidaćem, pomalo out of focus, iskorištena svjetlost je prirodna - kada je mračno, onda je i na fotografiji tako; nije korištena profesionalna kamera, već ručni, mali, digitalac s ograničenom rezolucijom.

Ovaj niz-sekvence fotografija predstavlja moj rad posljednih godina, i temelji se uglavnom na kombiniranju kanoniziranih društvenih normi, standardiziranih poza, prepoznatljivih općih - ženskih- mjesta, obzirom na njenu predviđenu funkcionalnu seksualnost. Također neumorna potreba za preispitivanjem same sebe i potraga za identitetom - fizički me natjerala da se, što je više moguće, recordiram/snimam, kako bi kasnije mogla analizirati taj kapturirani trenutak i bolje ga dokučit, sagledat sa druge strane objektiva /oka... one strane koja je meni eksterna i nepoznata. Sama potreba za potpunom kontrolom nad svojim bićem, izvana i iznutra, u fotografiji pronalazi najpouzdaniji medij.

Kroz rituale prerušavanja, maskiranja, aludiranja na već poznate scene/pozicije/uloge iz života i iz kolektivne podsvijesti, pokušavam obuhvatiti spektar svih situacija po kojim bi se i ja sama trebala, morala, mogla ravnati u stvarnom životu…..... no meni prestavljaju samo katarzičnu predstavu, namještenu i odigranu, a fotografije ostaju kao dokaz procesa, rituala prerušavanja i odigrane uloge, kao pravi arhiv svojih varijacija na temu - “ja”... kao generalne probe za jedno sutra.

Zaokupljenost vlastitim tijelom i problematiziranje vlastite seksualnosti, identiteta je sastavni dio mog života, a ujedno i rada.

Ivana Resić Šore

NE VOLIM PEGLATI

Serija radova pod skupnim nazivom “Ne volim peglati” sastoji se od više medijapanskih ploča, od kojih su neke zamišljene kao triptisi, koji tematiziraju špatulom izmrljane odjevne predmete koji sve nas na neki način određuju te nas tako svrstavaju u svojevrsne klišeje bilo klasne, bilo rodne. Moj otpor takvom viđenju se manifestira upravo u odbijanju prihvaćanja da je “roba”, pranje i peglanje robe, čisto ženski posao. U reljefnoj teksturi nanosa boje, utkana je sakrivena poruka na svakom odjevnom predmetu koji tako preobražen od svog intuitivnog značaja postaje glavni lik neke zamišljene priče.

Ivana Resić Šore

MOJE PJESME MOJI SNOVI

Instalacija se sastoji od visećih jastuka, koji lebde u galerijskom prostoru. Svaki jastuk priča svoj san, odnosno priču, oslikanu, kolažiranu ili ušivenu u isti. Korišteni su i stvarni predmeti koji su inicirali san, kao artefakti, u kombinaciji sa stihovima, odnosno rečenicama koje pojačavaju doživljaj sna. Prepričani snovi tako postaju konkretni objekt koji sublimira svjesno i nesvjesno, poglede na privatne želje, snove ali i strahove.

Ivana Resić Šore

VJEŽBE 1,2,3,4,5

Rad se sastoji od cca. sto puta ispisanih, isprobanih, izvježbanih handwrittinga za novo ime/prezime, novI potpis, novo predstavljanje moje osobe, novI društveni status u zajednici, novi identitet nakon vjenčanja.

Isto tako repetitivnost vježbe, ponavljanje istog prepisa sto puta, želi se urezati u moju self-percepciju (nove) sebe, te nametnuti kao promjena koja mora biti prihvaćena i preuzeta.

Staro prezime koje napuštam, i novo koje preuzimam prekretnica su u osobnom doživljaju sebe: epistemološki, kaligrafijski, birokratski (mijenjanje svih osobnih dokumenata), signifikativno (u samom značenju što jedno novo prezime općenito u životu, a i u ophođenju okoline prema subjektu, može predstavljati: udanu ženu - društveno pozicioniranu kao ženu - ne više djevojku - i to nečiju ženu - ne više slobodnu) i verbalno (potreba da se oformi nova navika u predstavljanju).

Rad je popraćen i dokumentacijom samog čina vjenčanja, dakle, preuzimanja novog prezimena, te fotografijama muškog prstena –“pečatnjaka”- kojeg sam, za vjenčanja, naslijedila od svog nona, po kojem nosim i ime i prezime…koje sada, paradoksalno, više i nije isto kao njegovo.

Ivana Resić Šore

ORDENI

Inastalacija se sastoji od niza 40 ordena, veličine 15x18cm, na drvenoj podlozi presvučenoj u baršun. Uz svaki orden ide i metalna pločica sa otisnutom zaslugom zašto je i dobiven orden. Ordeni mogu biti izloženi na zidu ili na postamentu.

Rad “Ordeni” je rezultat analiziranja muško/ženskih odnosa, te je svojevrstan osvrt na tematiku spola i roda, gdje se ženino rodno mjesto brka sa njenim ambicijama i afinitetima. Da li uopće postoji takvo mijesto?

U samoj izvedbi instalacije koristim se tipično muškim “army” izričajem, ali u ženskoj estetici, kojeg spajam sa prepoznatljivo ženskim, potpuno oprećnim, ulogama / zaslugama. (kao npr. orden za očuvanje ženske skromnosti, orden za kućne vile, počasna medalja za brižnost, orden za ljubav i vjernost, orden za uspješnu i voljenu ženu….)

Dodijelivši sebi svečano ordenje, zapravo samo skrećem pozornost na ženski dio populacije, i na ženine društvene atribute koji ne bivaju nagrađeni nigdje, za koje se ne dodjeluju regularno, propisno medalje, već se podrazumijevaju te su bukvalno predstavljeni kao urođeni maniri ili urođene sklonosti…a zapravo uloge koje igramo dodjeljene su nam, jer nijedan spol ne implicira društveni status prirodno, već stećeno, kulturno.

Preuzimajući poziciju ženske pasivnosti i prilagođavanja na muški svijet tražim rješenje za opstanak i oslobođenje od iste.

Kao reakcija na spomenutu poziciju, povukla sam paralelu između nagrađivanja i stvarnog proživljavanja svake od tih uloga koje sam usvojila, prigrlila, proživjela, učinila svojima, da bi ih odbacila, tj. reinterpretirala, tražeći u svakoj od njih svoj identitet.

Ordenje je ovdje dodjeljeno za dobro odigrane uloge!

Ivana Resić Šore

PRIZNANJA

Moj rad se temelji uglavnom na razmišljanjima društvenih konteksta u kojima živimo; rodne granice kroz koje smo sociološki i kulturno određivani samo su stečeni okviri pravih događanja; izmijenjivanja i izvršavanja moći.

Priznanja su svojevrstan osvrt na tematiku spola i roda, gdje se, posebno ženino tkz. “rodno mijesto”, brka sa njenim ambicijama i afinitetima.

Minucioznost ručne izrade, te angažman i ženska kreativna energija, koje se usmjeravalo uglavnom na obrte vezane uz dom (šivanje, tkanje..), jesu stereotip jedne tipično «ženske stvari», oprečno natjecateljskom smislu i antagonističkom muškom duhu kojem dodjela priznanja i zasluga jako imponira.

Dodjelivši Priznanja slavnim i poznatim ženskim osobama koje reprezentiraju određene statusne simbole i vrijednosti u današnjem društvu, ona čine moj privatan osvrt na medijski afirmiranu sliku žene / idola.

Moje četiri heroine predstavljaju tako, važne ličnosti po istom principu ocjenjivanja po kojem su žene kroz povijest jos od antike dobivale na važnosti i na popularnosti: po ljepoti, po srodstvu odnosno po udaji, po patničkoj ili tragičnoj sudbini…dvije od njih su žene poznatih, važnih i moćnih povijesnih muških ličnosti - Hillary Clinton i Jackie Kennedy su obje first ladies - dakle žene pradsjednika U.S.A., obje su doživjele tragediju na pop način ( masovno popraćenu dramu koja se pretvara u sapunicu na epizode i čije odvijanje društvo prati preko žute štampe, medija itd..) a ta ista medijska popraćenost njihovih nesretnih životnih događaja (ubojstvo predsjednika i presjednička javna ljubavna afera) ih je osamostalila i izdvojila kao jedinke, poznate ličnosti u popkulturi. Sama Marylin Monroe, pop ikona par excellence, poznata je i važna više po svojoj nezaboravnoj lijepoti i sex appeal-u, ljubavnim aferama, nego po tragičnoj smrti, dok je Oprah Winfrey stekla svoju popularnost po nečim sasvim novim – svom talk showu, kojim je zaradila ogromnu medijsku moč i bogastvo, baziranom isključivo na pričanju, prepričavanju, razglabanju o općim problemima, tračevima slavnih koji gostuju u njenom showu ispovijedajući se( kao što i ona sama radi!) / na tipično ženski način: prezentirajući upravo razgovor kao healing process /.

Ivana Resić Šore

VJEČNI PLES

Instalacija se satoji od muške kapetanske odore trgovačke mornarice i ženske večernje haljine, koji lebde u zraku pomoću najlon konca, te ukrasnih svečanih traka pričvršćenih za strop.

Rad propituje ulogu suvremene hrvatske žene, (rodne) stereotipe i ponašanja u našem suvremenom društvu. Vojnom simbolikom i ikonografijom sličan prethodnom radu, «Ordeni» iz 2008. godine, ovaj rad reinterpretira nekadašnje časničke plesove, a akteri same instalacije su nevidljivi, nepoznati par koji je uhvačen-ovjekovječen u plesnom raskoraku, gdje (dominantna) muška uniforma, i ženska svečana (ornamentalna) večernja haljina, nisu ništa drugo, nego upravo samo monture-odnosno, uniforme, koje onda kao i sada govore / predstavljaju isto: moć je predmet žudnje, posjeduje ju muški lik, dok se ženski može približiti istoj, samo oku dopadljivom estetikom. Srž problema leži u tome što, unatoč uvrijeđenim suvremenim stavovima današnje kulture, nije se mnogo promijenilo u rodnim odnošenjima.

To što sama haljina koju nosi ženski lik pripada mojoj baki, uspomena je na ondašnje plesove, a možda je i malo više od tog...ona je i podsjetnik na mladost, lijepotu, prolaznu žensku moć koju je trebalo iskoristiti što bolje i prije, za bolje sutra...a meni služi kao podsjetnik i asocira na to da bakine priče nisu još otišle u zaborav, i nisu nažalost tako passè, jer iako svaka suvremena žena danas ima mogućnost odabira za pronalaženje vlastitog identiteta, i kreiranje svojih osobnih prioriteta, izvan zadanih stereotipiziranih okvira, večina i dalje pronalazi riješenje da ipak ostane u sjeni muškarca, i tako ostaje i dalje ovisna o muškarcu, ali ovaj put svojevoljno.

Ivana Resić Šore

LIQUID GOLD

Rad je kratkotrajan i može biti izložen samo na dan otvaranja izložbe, najviše zbog kvarljivosti materije, mlijeka, koje nemože trajati dulje od 6-8 sati. Od današnjeg dana pa sve do dana otvaranja izložbe, svakodnevno ću sakupljati i skladištiti u zamrzivaču svoje mlijeko koje svakodnevno izdajam, i inače prolijevam, te ga izložiti u staklenom peharu kao artefakat, proizvod svog rada!
Na dan izložbe izlođene su 4 L majčinog mlijeka.
Izdajanje (dojenje), kao radnja koja trenutno zaokuplja četvrtinu mog dnevnog vremena, je postalo važan dio mog dana i opstanka prehrane za moje dijete, tako da je taj dnevni ritual u cikličnim ponavljanjima preuzeo vodstvo nad svim ostalim mojim radnjama postajući tako glavna i jedina aktivnost o kojoj brinem. U nemogučnosti da trenutno budem posvećena potpuno samo sebi, vremenu za sebe i svojoj umjetnosti, jedini izlaz je taj da objedinim majčinstvo sa umjetnošću, te repetitivnost izdajanja pročitam kao svoje novo, aktualno stanje i - zanimljiva promjena - jedino stanje koje me trenutno opisuje i zanima! Jer upravo najveća bojka za umjetnicu koja proživljava majčinstvo, je vjerovatno, ne više borba sa razočaravajućom strukturom društva, ograničavajućim ukalupljenim rodnim ulogama i klišejima, koliko je borba sa samom sobom. Naime, niti jedna promjena na strukturalnom nivou današnjeg društva ne može riješiti moju najskriveniju i bazičnu dilemu "umjetnice-majke" - a to je strah spoznaje da uspjeti na jednom polju neminovno znači izgubiti na drugom...Problematika umjetice-majke nikad nije samo društvena sociološka tema, to ide puno dalje od politike ili društvenih očekivanja....to je problematika srca. Ženinog srca. Niz društvenih uloga koje žena i majka obnaža su nusproizvod zapravo sržnog pitanja koji leži u ženi samoj i kao takvu ju definira: ženu kao majku i ženu kao ženu (samu sebe). To je zapravo ono što pokušavam shvatiti o prirodi majčinstva, njezinu nerazrješivu i zbunjujuću proturiječnost, dvojnost...željeti biti majka i željeti sebe ostvariti izvan majčinstva...i samouvjerenost i grižnju savjest koje to dvoje prouzrokuju...

Ivana Resić Šore

FAMILY PORTRAIT
Rad je smišljeno integriran u prostor palače tako da evocira i podsjeća primarnu svrhu iste, a to je dom, mjesto za življenje (to i jest Palača cara Dioklecijana).

U palaču sam doslovno preslikala i preselila sebe i svoju obitelj, svoj interijer, svoj salon (u smislu dnevnog boravka) kreirajući jedan salon u Salonu, jedan svoj intiman prostor kojeg predajem gledaocu na uvid i izlažem ga kao takvog.

Svakim radom, kao umjetnica, izlažem sebe i svoj život, i u toj mjeri, izložba za mene jest zaista mjesto vlastite izloženosti, samo me tematika ovog salona (izlàgati (izreći laž) i izlágati /se/ (izložiti /se/)) navela da istražim još više razloge i mogućnosti izláganja sebe – jer u kompletnoj slici sebe koju želim izložiti, ulaze i moji najbliži, oni koji direktno utječu na mene, kako na moj osobni život, tako i na moj umjetnički rad.

Istina je da na taj način izlažem i one koji dijele život sa mnom, s kojima u najintimnijoj mjeri dijelim svaki dio i svaki aspekt svog življenja, te su ovako i oni sami suočeni sa istim ritmom i tempom projektiranja sebe u formu umjetničkog djela kojim sam vođena i koji sam si nametnula.
Nužnost vlastitog izlaganja, te način izražavanja, nužno se reflektiraju na moje najbliže jer, sagledano u kontekstu u kojem sam kreirala svoj život, oni su zapravo centar zbivanja mojih emocionalnih i razumnih događanja, pošto smo pomiješani i vezani međusobno na više nivoa (dnk-om, osjećajima, dužnostima, odgovornostima..), te rezultiramo kao skup snaga koje djeluju zajedno.

Najbolji i najtočniji medij po pitanju umjetničkog izražavanja u ovom slučaju, je za mene bila fotografija, prezentirana u formi klasičnog ob. portreta.

Oformivši jedan klasičan prizor, prototip tipičnog dnevnog boravka obiteljske kuće, (u kojoj kamin predstavlja centar kuće ali i centar zbivanja u toj kući, te je kao takav, po već poznatoj shemi, reprezentativno mjesto za obiteljski portret u maniri starih ob.portreta, prepoznatljivih i namještenih poza starinske ob.hijerarhije, koji vlada prostorijom kao gigantski status-simbol, inscenirana kartolina sreće i moći, kulturno-društvenog i imovinskog stanja..) dozvoljavam i gledaocu trenutak i mogućnost da zaviri i bude pozvan u taj “samo naš” introspektivni ambijent.

Ivana Resić Šore