Stošić Dalibor

Beskompromisan u umjetnosti i svom izrazu, Dalibor Stošić kiparstvo je prozvao vlastitom sudbinom. Možemo reći i kako je sudbina obilježila njegov život dvojnostima između nostalgičnih ljeta provedenih u rodnom Splitu i kulturnog uzdizanja tijekom odrastanja u Parizu, te pohađanja nametnutog studija ekonomije i toliko željenog studija umjetnosti. Dualizam se očekivano manifestirao i u autorovom stvaralačkom životu. Pronalazak balansa između predanog i mukotrpnog fizičkog rada u zatvorenom ateljeu i prepuštanja osjećaju slobode prilikom jedrenja na otvorenom moru kod Dalibora Stošića rezultirao je materijalizacijom težnji, želja i očekivanja kroz spoj hladnog i krutog industrijskog metala, te topline i mekoće prirodnog drveta.
U katalogu izložbe navodi se kako je riječ o svojevrsnoj rekapitulaciji dosadašnjeg umjetnikovog rada s naglaskom na sučeljavanju starog i novog ciklusa, pri čemu je izbjegnut retrospektivan karakter izložbe. I doista, kada uđete u izložbeni prostor preplavi vas osjećaj snage predstavljenih djela. Dok su pojedini manji primjerci grupirani u svojevrsne tematske cjeline, monumentalna rješenja čine fokus točke u prostoru. Konstantna izmjena ranih i kasnijih radova dokida uvriježeni kronološki slijed, te oslobađa promatrača obaveze praćenja razvitka i promjena kod autora čime je omogućen neopterećeni boravak u prostoru ispunjenom izražajnim kiparskim ostvarenjima. Prolaskom kroz postav promatrač biva intuitivno privučen pojedinim skulpturama, bilo da je riječ o dominantnim rješenjima ili pak intimnim ostvarenjima manjih dimenzija. Pojedincu je prepuštena sloboda samostalnog građenja osobnog viđenja izloženog opusa uz upoznavanje autora kroz njegov rad utemeljen na suprotnostima. Jedina su slabost postava slabo čitljive legende – crna slova na prozirnoj foliji nalijepljena na tamnosive postamente i zidove doista ne narušavaju vizualni dojam postava, ali uvelike otežavaju informiranje o radovima.
Na samom početku izložbe pažnju privlači rad Feniks iz 1990. godine. Stilizirana interpretacija svete ptice iz egipatske mitologije oblikovana je u kombinaciji hrasta i čelika, dualitetu materijala koji je s vremenom postao autorov zaštitni znak. Rani rad objedinjuje i naznačuje smjernice budućih skulptura kao što su masivnost, arhaičnost, simboličnost, monumentalnost, pročišćenost, uravnoteženost, ali i povezivanje starog i novog, tradicije i moderne, prirodnog i umjetnog, čovjeka i prirode, prirode i stroja… Polazišna točka za gradnju pojedine skulpture kod Dalibora Stošića element je pronađen među željeznim otpadom, posebice masivnim brodskim komadima odbačenih željeznih dijelova strojeva. Oblici su se jednostavno nametnuli sami po sebi. U industrijskom otpadu autor je prepoznao buduće motive iz najrazličitijih sfera, poput biljnog i životinjskog svijeta, ali i svijeta mitologije, te je oblikovao skulpture kao žive oblike sazdane od suprotstavljenih sila primijenjenih materijala usklađenih u dinamičkoj ravnoteži oblikovanja. Niz djela manjih dimenzija iz različitih vremenskih perioda Sova (2015.), Mali orao (2006.), Puran (2007.), Golubica (1989.) omogućavaju pregled razrade oblika unutar jednog motiva – ptice. Moćni, stilizirani, zatvoreni volumeni primjer su upotrebe tradicionalnih materijala i klasičnih oblikovnih načela realiziranih u skladnim proporcijama i simetričnim kompozicijama, obogaćeni energijom drevnih civilizacija, što im daje karakter arhetipskih skulptura. Niz završava najranijim radom predstavljenim na izložbi Očekujući barbare iz 1988. godine koji je označio sam početak otkrivanja svijeta skulpture bazirane na spoju suvremenosti i tradicije.
Svojevrsni intermezzo među skulpturama čine asamblaži na zidu koji prostorno odvajaju skulptorske tematske cjeline i ostavljaju prostor za smještaj monumentalnih primjeraka poput Minotaura ili pak korespondiraju s izloženim skulpturama poetskom imaginacijom inspiriranom biljnim i životinjskim svijetom. Asamblaže čine preparirani dijelovi tijela životinja na podlozi bogate baršunaste tkanine intenzivne boje smještene unutar raskošno razvedenih zlatnih ili crnih okvira. Radovi nabijeni simbolikom direktna su kritika današnjeg društva. Morbidnost koja se javlja prilikom gledanja prave mrtve prirode unutar zlatnih okvira dodatno ističe ljudsku odgovornost spram prirode, propitivanje vlastite svijesti o učinjenom, referirajući se pritom na učinke istrebljivanja životinja, uništavanje šuma i gubitak sistema vrijednosti čiji je direktni nusprodukt trash-kultura današnjice i fiksacija na profit koji osigurava moć i relevantno pozicioniranje u društvu.
Iako na prvi pogled nespojivi, asamblaže i skulpture povezuje upotreba ready madea, ali i polazište u zoomorfnim i biomorfnim oblicima. Dojmljiv rad Metamorfoza iz 2009. godine povezuje dva ciklusa utoliko što unutar bogatog vitičastog zlatnog okvira Stošić smješta svoju omiljenu materiju – drvo. Bogatstvo kore drveta svojom konkavnošću doslovce poziva promatrača da uđe u “sliku”.
Zanimljiv odmak od masivnosti i težine većine izloženih skulptura predstavlja cjelina mobila tematski vezanih uz svijet kukaca koje karakteriziraju oble, napete i povremeno istanjene površine kojima možemo pridružiti i niz kaktusa najavljenih radom Čelični kaktus na kamenu iz 2014. godine u izložbenom prostoru, a koji se nastavlja kolorističkim varijantama u dvorištu Gliptoteke. U kategoriju plošnih rješenja ulaze i zanimljive realizacije poput Poljupca izvedenog u varijanti reljefa i samostojeće skulpture na drvenom postamentu, gdje je grubost čelika ublažena toplinom crvene boje.
Glavne fokus točke izložbenog postava su radovi Minotaur i Bik. Dominirajući svojom veličinom, monumentalnošću i snagom izričaja oni postaju znakovi u prostoru. Snaga mitološkog bića Minotaura utjelovljena je u sukobu, spoju i borbi dvaju masivnih materijala. Bogatstvo i raskoš materije drveta u potpunoj je suprotnosti s čeličnom jezgrom koju obavija, dok sinergija oprečnosti pridonosi ekspresivnoj monumentalnosti. Bik iz 1991. godine oličenje je bezvremenske skulpture koja odolijeva trendovima pojedinih razdoblja. Cjelokupna snaga životinje sazdana je unutar mase pomno oblikovanog volumena od hrastovog drveta s čeličnim akcentima glave, repa i podnožja. Maksimalna nabijenost tijela i fokusiranost pogleda pognute glave označava čistu koncentraciju pulsa koji se ostvaruje tik pred sam čin kretanja. Arhetipski karakter sadržan u materiji, oblikovanju i snazi koju skulptura posjeduje, obilježen je suvremenim promišljanjem unutar kojeg Stošić ne bježi od starog i tradicionalnog, već ih interpretira na nov i osebujan način, te ih objedinjuje unutar prepoznatljivog rukopisa univerzalnih vrijednosti. Uz skulpturu Bika izloženo je i Bikovo srce. Simbolična i krajnje jednostavna forma iz 2005. godine specifična je zbog različitosti obrade pojedine površine. Dok je jedna strana zaglađena, na drugoj su vidljivi tragovi dlijeta, treću definiraju pravokutne udubine, a četvrtu već prepoznatljive čelične spojnice. Ovaj rad sažima karakteristike Stošićevog pristupa u obradi drvenih skulptura jer ih s jedne strane polira do savršenstva, a istovremeno ostavlja vidljivim prirodne raspukline i tragove oblikovanja pošto ih, kako sam ističe, ne smatra greškama, već znakovima unutarnjih i vanjskih sila koje oblikuju skulpturu.
Izložba pruža cjelovit uvid u bogat opus umjetnika koji je predanim i discipliniranim radom, vođen vlastitim načelima i principima, te izbjegavanjem kompromisa u svrhu trenutnog uspjeha, izgradio svojstven jezik utemeljen na oprečnostima. Dualizam u privatnom i profesionalnom životu, kao i kontinuirani poriv za stvaranjem nečeg izvornog, rezultirao je pronalaskom savršene ravnoteže unutar promišljanja, oblikovanja i realizacije skulptura. Kontinuirana podijeljenost autora između estetike i etike, te forme i koncepta dovela je do polarizacije opusa na fizičko, materijalno i duhovno promišljanje o skulpturi s ciljem stvaranja bezvremenskih arhetipskih djela i razradu koncepta asamblaža s dubokim propitivanjem etike ljudskog djelovanja, objedinjujući ih zajedničkim polazištem – razgolićivanjem stvarnosti. (Sonja Š. Španjol, Vijenac 584 - 586)