Ante Strinić

“RETROSPEKTIVA 1989. – 2010.”

U Splitu sam se susreo s mlađim kiparem Antom Strinićem, koji mi se požalio da, jednostavno rečeno, ono što radi i modelira nitko ne ferma. Za neupućene, riječ je o mladom kiparu i crtaču kojemu su politika i političari, javne osobe, njegovi profesori, vrači masovnih medija, široko omrznuta i omiljena čeljad, postali predmetom pozornosti. Ali o kiparstvu u groteski i karikaturi između meštrovijanaca i spekulativaca ovdje se ne razgovara ozbiljno. To je žanr koji stoji postrance u tumačenjima i pažnji ovdje posve zapušten i prepušten sebi samu.

Odgovor je teško dati. Ortodoksija kiparskog čistunstva ili revolucioniranja jezika ovdje je prilično jaka i ostavlja malo prostora žanru koji jest i nije kiparstvo u ponešto doslovnijem smislu. Riječ je o onome što izvan poruge kiparski problematizira svijet, kiparu kojemu je stalo i do naravi lika–motiva koliko i do oblika. Istina je, neće groteska i karikatura – pa dakako, ni Strinićeva (kao što nije ni Bezererdijeva) promijeniti hrvatsko kiparstvo, niti ono ima takve pretenzije. Dočekan ako ne na nož onda sumnjičavo iscrtavao je nosove i crnih i bijelih vragova raznih političkih i kulturnih mutikaša, pripadnike raznih društvenih težnji, otvorenih i prikrivenih lopova, prodavača političke i ideološke magle...

A komentirati svakodnevni život tek je za mnoge pitanje razbibrige, pitanje opakijega ili manje opaka žalca. To je za mnoge žanr dokolice, zabavne naravi, i u njemu ima nečeg efemernoga, sporednoga, uzgrednoga. Pritom se zaboravlja da ruka u glini oblikuje narav, da nos ili uši mogu postati ručke neke posude i da su vjekovne moći ruke upletene u slučaj koji, doduše, nema ozbiljnost Vidovdana ili Joba, ali koji jednako tako ne napuštaju masu dok je ne osmisle ili dok joj ne daruju znak vlastitoga karaktera i znamena. Riječ je o obliku koji ide za nekom ljudskom odlikom, gdje svaki pogled otkriva unutrašnju i vanjsku anatomiju onoga kojega umjetnik gleda prstima.

Mlad i neosporno darovit umjetnik koji ima svoj svijet ne zadobiva pozornost koju zaslužuje. Za njega je kiparstvo tekući jezik života, moć zapažanja, a ne spekulativna dvojba koja zapošljava umove što na anonimnom komadu amorfnoga tijela ispisuju i propituju mentalne operacije i svojevrsne hijeroglife filozofćujućih sanja i koji pojašnjavaju ono što se ne vidi sugerirajući jezgru koje nema.

To je slučaj Bezeredija ili Mitkovića, kojega spominje Tonko Maroević. Ali riječ je ovdje i o onome što Tonko Maroević, uz Strinićevu karikaturu, zove „organskom voluminoznošću“. To će reći da je groteska izašla iz ruku kipara, da je ironija ili duhovitost postignuta rukama koje su tonule u glib gline.

Naravno, u tom naporu mnogo je zvanih, malo odabranih. Verdi, Toulouse-Lautrec, Tito, Tuđman, Mesić ili Einstein primjeri su dobrih uočavanja, ali to nije papirnata narav stvari, kontura ili silueta, nego prsti upleteni, u lice, u masu, u modifikacije, u diferencijacije, u razlike koje pridonose razumljivosti i posebnosti, a unutar kipa se valja probuditi unutar sebe, a ne izvan sebe. Ali osobe nisu sudile kiparstvu. Zašto bi tema odlučivala o mojem sudu o ovome kiparstvu?

Prolazilo je pored mene Strinićevo djelo i ja sam ga općenito govoreći s neobjašnjivom sumnjičavošću i oprezom sagledavao kao duhovitu, ali kiparski uzgrednu činjenicu, kao marginaliju uz glavne tekstove premda sam do glavnih tekstova rijetko dolazio. Nasmijala bi poneka odlika, dobro zapažanje osobina i izobličenja, niska krumpirastih nosova lončarskih oblika lica, predimenzioniranje, pretjerivanje ili oduzimanje, ali sve je odavalo dar dobra zapažanja i davalo dojam dobrih uvida u lice i lik.

Ugrađeno podcjenjivanje i gotovo prezir prema tom izumrlom žanru nesvjesno širi stanovitu vrstu intelektualne nečistoće, u kojoj nam je sudjelovati u ime suvremenosti i modernosti. Kada se pojavi nešto jednostavno i oblikovno jasno mi bježimo od toga kao od nečiste krvi tradicije i postavljamo prepreke koje se mogu zvati i ignoriranjem onoga što vrijedi kao dah ili lahor u njedrima terakote. Moguće je, naime, karikaturom stvoriti sličnost, ali kip mora posjedovati slobodu plastičke samodovoljnosti, neovisne o liku ili temi.

Strinić je kipar, a karikatura je ono što mu pristaje i u čemu se ponajbolje snalazi. Riječ je dakle o kiparu nesviklu na umovanja, koji lakše modelira nego što govori, o tematici koja navlači sumnju i prije nego što je rođena, o suzdržanosti prema tom žanru u ime kerubinske čistoće kiparstva.

Vidjeti pa reći što si vidio velika je zadaća za ruke koje stvaraju. Strinić je nevin slučaj. To je kiparsko preludiranje. Kiparstvo je to sa sposobnošću uočavanja, konfiguriranja života i vitalnih crta svojih i tuđih lica. Onima koji to ne cijene ostaje umovanje o obliku. Ovo kiparstvo nije namijenjeno vječnosti. Ono nosi kriterij života njegove protočne životnosti i nema drugoga cilja nego učiniti stvar vidljivijom. Konfigurirati prostorom, spoticati se o krumpire nosa, o zmije čela, nasmijati se dobrodušno i narugati se smrtnoj ozbiljnosti ljudi koji sami sebi pripisuju važnost, nije najgora ni najmanja zadaća i kipara koji se okušao u karikaturi. Ali u svijetu kao što je naš, u napetosti između Velikog i Nikakvog, ova srednja žalost nema šanse i Strinić je, dakako, žrtva jedne predrasude.

Ive Šimat Banov