Sunčica Perišin Tomljanović

Sunčica Perišin Tomljanović već je na diplomskoj izložbi na uglednom umjetničkom koledžu St. Martin's u Londonu plijenila pozornost publike i kritičara portretima velikih dimenzija i duhovitom interpolacijom minijaturnih aktova u prostorima neuobičajenima za izlaganje. Studijski boravak u Rimu označio je novu fazu u njezinu slikarstvu i rezultat je bila galerija portreta izvedena snažnim, slobodnim zamahom kista, pri čemu se koristila raznovrsnim materijalima za slikanje i neobičnom podlogom, kao što je uljeni papir premazan katranom. New York, a zatim Meksiko mjesta su u kojima se Sunčicina kreativnost još više oslobađa. Pod žarkim suncem u Meksiku slika figuru koja je svoj smiraj našla u hladu Dioklecijanovih podruma. Što bi vrli car rekao na ove nove stanovnike koji su se ušuljali u njegovu palaču, započeli igru čija su mu pravila nepoznata i koji se ne boje imperijalnih dimenzija ovog prostora nad kojim se uzdizala njegova palača? Vjerojatno bi, kao i današnji slučajni prolaznik, ostao zapanjen talentom i kreativnošću mlade slikarice koja je Dioklecijanove podrume shvatila kao scenu na kojoj svaka slika ima svoju ulogu u dijalogu s posjetiteljima izložbe.

Figure Sunčice Perišin Tomljanović Sunči mijenjaju doživljaj svakog prostora u kojem su postavljene, donekle pružajući posjetitelju novo iskustvo umjetnosti i omogućavajući mu da postane istodobno promatrač i sudionik djela. Ova njezina izložba omogućuje promatraču doživljaj suvremenog mita. Unutar tisućljetnih zidina, pod nadrealnim osvjetljenjem, u odjeku glazbe o kamen, posjetitelji susreću fantastičnu divovsku figuru, papirnatu sfingu, boginju, s kojom se nađu u kamenom labirintu kao sa ženom minotaurom. A taj mitski doživljaj stvoren je samo od novinskog papira i katrana... Na ovoj je Sunčinoj izložbi prvi put vidljiva povezanost njezinih emocija i poznanstava s tematskim subjektom. Nakon niza godina provedenih u inozemstvu, mnogih putovanja i tisuća poznanstava, svojom prvom izložbom u Splitu ona nas upoznaje s likovima iz svoga djetinjstva, istodobno ih povezujući u suvremenu prisutnost, kroz umjetnički ih rad čineći besmrtnima. Te prepoznatljive figure i portreti, izvedeni u akvarelu, donekle podsjećaju na boje sumraka kojima se služi Peter Doig, a provokativni ambigvitet boja te kontrast objekta i pozadine sadrže nešto od Marlene Dumas. Portreti i figure iz svojih kamenih skrovišta pogledom izravno uvode gledatelja u konverzaciju, ako ne i u nevino zavođenje. Pripremajući ovu izložbu, Sunči je pozvala na suradnju kolegu Roberta Crippu kako bi komponirao i izveo glazbeno djelo inspirirano njezinim konceptom. Roberto, koji je studirao istodobno sa Sunči na St. Martin's School of Art and Design u Londonu, diplomirao je na odsjeku za multimedijsku umjetnost, a preokupacija mu je istraživanje zvuka i zvučnih frekvencija. Bavi se komponiranjem, a svoje kompozicije predstavlja u okviru suvremene konceptualne umjetnosti. I na ovoj izložbi, kao i u prijašnjoj suradnji sa Sunči na performansu u Parizu 2006. godine, predstavlja svoje djelo, koje dopunjuje ukupni doživljaj posjetitelja nadograđujući Sunčinu vizualnu predstavu, a egzistira i kao individualni umjetnički rad koji odjekuje i igra se kroz prostorni ambijent Palače. .

Flora Turner Vučetić
(povjesničarka umjetnosti)