Emil Trutanić

Emil Trutanić

„ANIMALIZAM“

Od ranog stvaralaštva; doživljaja kamena i apstraktnih kamenih skulptura koje su imale naznake figurativnosti organičkih-biomorfnih formi, Emil Trutanić u svojim djelima uvijek pokazuje preokupaciju svijetom oko sebe, gdje mu motivi podmorja i nadmorja služe kao sredstva izražavanja te se ovom izložbom ponovno vraća prirodnim materijalima poput kamena i gline.
Tema je animalizam, a motivi životinja postaju simboli i znakovi za određene pojave suvremenog društva i ljudskog tretiranja ostalih živih bića. Otkad postoji čovjek, pojavljuje se i animalistički žanr, od magijskih prikaza pećinskog slikarstva pa sve do recentne likovne produkcije.
Trutanićeve skulpture životinja su uglađene do visokog sjaja; iznimno glatka tekstura u sebi sjedinjuje oba osjetilna doživljaja, vizualno i taktilno te je prisutna potreba taktilnog dodirivanja tih kamenih formi što je i bila autorova namjera.
Sve skulpture su izrađene od prirodnih materijala, uglavnom od bračkog kamena, koji uvijek predstavlja umjetnikovu sponu s krajem odakle potječe. Iako poprilično stiliziranih i apstrahiranih formi, sve skulpture zadržavaju prepoznatljive vidljive vizualne strukture određene životinje koje predstavljaju.
Svi dijelovi koji naglašavaju distinkciju između pojedinih životinjskih vrsta - glave, njuške, rogovi i kljunovi su oblikovani i modelirani u izduljenom, prepoznatljivom Trutanićevom stilu koji postaje njegov specifični kiparski izražaj dajući konzistentnost svim izloženim skulpturama.
Autor odabire različite vrste životinja, od morskih poput hlapa i hobotnice preko kopnenih pa sve do ptica. Uglavnom su to životinje koje se mogu pronaći u našem podneblju, ali se tu našla i jedna žirafa koja predstavlja i druge kontinente, drugu perspektivu dajući samom konceptu globalistički i univerzalni aspekt. Ona je okrenuta "pogledom" prema ostalim skulpturama dok su one usmjerene ka žirafi kako bi se stvorio efekt njihove međusobne komunikacije.
Prema riječima samog autora, životinje su mu uvijek bile inspiracija i oslonac u životu iz razloga što se mi možemo samo nadati da ćemo postići tu razinu dobrote koju se životinje i ne trude postići već je ona u njima što pokazuje da su životnje bića vrijedna pažnje, a ne samo objekt ili roba kako se na njih danas gleda.

Barbara Gaj

„BIOMORFNE ORGANIČKE FORME“

Prostorna i vremenska dimenzija stapaju se u skulpturne oblike vječitog strujanja života: kopna i mora; podmorja i nadmorja, a kroz mijene dana i noći ( na mojim kamenim skulpturama) stvaraju se potpuno nove organičko - biomorfne forme: stalnost prisutnosti doživljaja s mora..
Emil Trutanić
Kiparske kompozicije Emila Trutanića moguće je opisati kao volumene pomno obrađenih površina, inertne na proboj prostora. Prostor ne penetrira u masu već je obavija naglašavajući njenu kompaktnost. Svojim konkavno-konveksnim partijama masa uznemiruje prostor sugerirajući pokretljivost imanentnu živom organizmu. A asocijaciju na živi organizam Trutanićeva skulptura nesumnjivo nosi. Nesvakidašnja dinamična kvaliteta skulptura podržana je nutarnjom tenzijom koja se očituje i kroz napetost vanjskog plašta. To su kompozicije nalik organizmima promatranima kroz mikroskop, koji se, kroz filtar imaginacije, mijenjaju i konačno završavaju u kompozicijama većih dimenzija. Nije nevažno istaknuti kako je umjetnikova imaginacija utemeljena u mediteranskom podneblju, označena fenomenima mora odnosno reliktima organizama zaostalih u kamenu.
Asocirati ime uz umjetničko djelo ili oblik nezahvalan je zadatak. Postoje primjeri kada umjetnička djela otrpe različite naslove, a shodno tome i promijenjene doživljaje (što ne mora biti negativnog predznaka!). Ukoliko je riječ o organičko-biomorfnim kiparskim kompozicijama opasnost postaje osobito izražena. U takvim slučajevima iskustvo nas tjera na podsjećanje, odnosno usporedbu s već viđenim, a samim time i na zatvaraje procesa neposrednog opažanja. No naslov djela može stimulirati imaginaciju što je slučaj s djelima Emila Trutanića.
Nadalje, ono što osobito valja istaknuti u umjetničkoj produkciji ovog autora jest mogućnost raznolikog postavljanja pojedinih skulptura. Naime, kroz povijest umjetnosti prošloga stoljeća mnogo se raspravljalo o ulozi postamenta i načinima postava skulptorskog djela. U skulpturama Emila Trutanića postament se toliko i ne problematizira. On je nepotreban upravo zbog "promjenljivih" karakteristika skulpture. Iako bismo neke položaje mogli smatrati boljima od drugih, vrijedi naputak kako se skulptura ne može postaviti naopako ili izvrnuti "na bok". Takva praksa nije učestala u području kamene skulpture.
Na ovim skulpturama zanimljivo je pratiti stupanj uglačanosti, koji, dakako ovisi o njegovim karakteristikama. Taktilan doživljaj postaje od odsudne važnosti jer nam tek on svjedoči u kolikoj se mjeri, na nekim skulpturama, poništavaju trenja, odnosno afirmira "plovnost" dodira. Spoznaja skulpture rukom naizgled je suvišno isticati, no valja imati na umu da živimo u vremenu u kojem nas uče kako djela skulptorskog medija nije uputno dodirivati.
Dalibor Prančević