Karla Čurčinski

Vrijeme i memorija su dva korespondirujuća faktora kojima se bavim. Vrijeme mi
predstavlja prepreku i konstantno ga pokušavam uhvatiti, prikazati određeni
trenutak, njegov osjećaj, atmosferu i izgled. Kasnije shvaćam da su ti trenuci
zapravo bezvremenski. Ja niti ne uočavam njihovo trajanje jer uživam u njima,
pružaju mi osjećaj utopije, idile gdje ništa ne staje i svaki lijepi trenutak i osjećaj
ostaje vječan. U mom radu se mogu osjetiti segmenti nostalgije. U nekim od
radova naglašavam protok vremena i objašnjavam ih kao nevidljiva vrata kroz
koja kada provirim, osjetim propuh prošlosti. Poneki radovi sadržavaju objekte
koje tumače taj prolaz u koji uskačem i „ponovo doživljavam“ prisjećajući se onih
bitnih fragmenata u toj memoriji. I dok je fenomen ubrzanog prolaska vremena
čest i zbunjujuć, on je naš suputnik svakodnevan, neugodan i nepouzdan. Zbog
toga što je beskonačan i besmrtan on često usađuje strah iz razloga upravo
suprotnih i neprirodnim nama samima te paralizira svojim nedostatkom. Ono nas
zbog svoje brzopletosti fascinira, uljepšava do trenutka kada shvatimo da
egzistira i potom nestaje. Loši trenuci jednako uvjerljivo kao i oni dobri daju
osjećaj bezvremenskog, odnosno, beskraja. Bila ta sjećanja ugodna ili
neugodna, često su boravila u mojoj podsvijesti, vrtjele isti film više puta
navodeći me na propitivanje, na žaljenje i smijeh. Njih ironiziram, uljepšavam i
provociram. Pošto je prošlo previše vremena, ne osjećam gorčinu zbog njih,
osjećam krajnju zahvalnost.