Edvin Dragičević

Predgovor grafičkoj mapi ˝Subterraneus˝ u izdanju Kabineta grafike HAZU, edicija Argola,Zagreb, 2019.
Izopačena perspektiva našeg doba

Propast se zbila, oko nas razvaline, počinjemo stvarati svoj novi mali okoliš i gajiti nove male nade. Mučan pothvat... (David Herbert Lawrence)
Katastrofični imaginariji kroz povijest kulture i umjetnosti trajno potvrđuju čovjekovu urođenu fascinaciju katastrofama. Taj fenomen ljudske prirode način je našeg suočavanja s neshvatljivim, bolnim događajima ili užasnim pojavama u svijetu. Među mnogim različitim zbivanjima koja izmiču ljudskom razumijevanju jest i rat, u čijoj se razarajućoj moći očituje silina dinamizma teorije katastrofe (A. Le Brun).
Još je Heraklit izjavom Rat je otac svemu, svemu kralj proglasio rat gospodarom svemira, tvorcem novih svjetova i društvenih poredaka. Upravo ta premisa u potki je Subterraneusa. Kao logički produžetak i nadopunu djelima nastalim zadnjih desetak godina (ciklusi Iluzija sigurnosti i Kontrolirati nemoguće), Edvin Dragičević nastavlja problematizirati temu rata, ali ovog puta bez svoje prepoznatljive idiomske ironije. Polazeći od arganovske istovjetnosti arhitekture i kulture, estetikom uništenja umjetnik strpljivo oblikuje pretkazujuću viziju, svoju „oglednu zbirku“ nadzemnih ruševina i podzemnih labirinata. U ništavilu ne-prostora bezvremene neokaljane bjeline lista stoje izolirani osamljeni motivi oprečnih svjetova. Nadzemnom razorenom sablasnom svijetu naseljenom „kosturima“ imaginarne bezlične utilitarne ili vojne arhitekture suprotstavlja se podzemni skladan labirintno-modularni prazni svijet geometrije. Proturječnost svjetova pojačana je oprečnošću duktusne fakture. Bakropisnom linijskom minucioznošću gustih titravih poteza u strukturu tih tihih svjedoka ratnog stanja (P. Virilio) iznova se upisuju bolna sjećanja na strahote koje su se dogodile, koje se događaju i koje će se tek dogoditi. Naprotiv, „mjesto zaklona“ jasnim čvrstim širokim konturnim linijama razgraničava prazninu oblikujući prostor koji tek treba ispuniti. Motivskom te kompozicijskom jednostavnošću Dragičević ne banalizira problematiku negativnog ljudskog djelovanja već potencira nelagodu užasa uspijevajući da pritom ne postane užasavajući. Iza te privlačne jednostavnosti grafičkog lista skriva se iskaz ljudskog tragizma.
Naizgledna suprotnost svijeta distopijskog nadzemlja i utopijskog podzemlja zapravo je jedinstvena istovjetna heterotopijska predodžbe svijeta nakon atomske bombe, nukleardnih skloništa, beskonačnih migracijskih kriza, razaranja, gladi, nezasitne gramzivosti koja izrabljuje prirodu do potpunog izobličenja. U takovoj dehumaniziranoj civilizaciji na izmaku, pohanoj razaranjem i kaosom, čovjeku preostaje tražiti utočište u svijetu podzemlja, stoljetnom eufemizmu za Pakao, koje postaje mjesto naših nadanja. Izopačena perspektiva Subterraneusa odraz je Sna o uništenju (koji) se iz beskonačnosti prevodi u konačnost (A. Le Brun), odnosno refleksija je apokaliptičnog imaginarija u kojem mit o kraju čovječanstva postaje surova realnost, a budućnost monstruozno vrijeme poraza i nemoći. Tako suočenima s golom ružnoćom svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te s civilizacijskom krizom uznemirujućih proporcija ne ostaje nam nego pitati se srljamo li doista u neopozivi kraj potpunog uništenja.
Ana Petković Basletić

Samostalna izložba, Kabinet grafike HAZU, Zagreb, 2019.
Distorzija kontrole

Izložbom Kontrolirati nemoguće i predstavljanjem mape Subterraneus umjetnik Edvin Dragičević po drugi se put samostalno predstavlja u Kabinetu grafike. Od izložbe održane 2009. u Studiju Kabineta grafike pa do danas autorov se opus preciznog rukopisa, slojevith struktura i višeznačnog sadržaja proširio na nova istraživanja. Njegov modus operandi temelji se na dobrom poznavanju grafičkih tehnika i na spoznaji da se grafikom može izraziti osobni umjetnički identitet kroz vizualno intrigantne i izvankonvencionalne sadržaje.
Oblikovno blizak figuraciji, Dragičević će rafiniranim senzibilitetom minucioznog i analitičkog crtača za izvorom inspiracije posegnuti u bogatu riznicu najrazličitijih motiva. Fascinaciju će pronaći kako u brojnim tipovima bunkera i monumentalnim kontrolnim tornjevima tako i u njihovim suprotnostima poput jednostavnih papirnatih aviona i bicikala koje će objediniti u dvije serije bakropisa pod nazivom Iluzija sigurnosti i Kontrolirati nemoguće. Povezivanjem na prvi pogled nespojivih motiva u zanimljive konstrukte pažljivijem će se promatraču otvoriti vizura dubljeg smisla s fino iznijansiranim misaonim mehanizmima koji otključavaju rebus i razotkrivaju metaforu i višeslojni sadržaj. Dragičević je dosljedan grafičar, stoga i tehnika u njegovu radu nosi značenje koje se očituje u precizno koncipiranom, čistom i jasnom oblikovanju. Grafika je medij koji ne omogućuje trenutni pogled na napravljeno već traži od umjetnika strpljivost pri gradnji likovnog djela i postojanu imaginaciju koju Dragičević jasno slijedi u stvaralačkom procesu. Kako je majstor u tehnici bakropisa, tako njegov opus karakteriziraju sjajne i tehnički besprijekorne intrepretacije, što pokazuje i serija grafika Kontrolirati nemoguće.
Zamišljena kao cjelina čiji se opseg mijenja s obzirom na veličinu izložbenog prostora, sastoji se od niza grafičkih listova otisnutih s više matrica. Osnovu serije čine tri tipa „kontrolora” po konstrukciji bliska promatračnicama iz perioda nacizma, promatračkim tornjevima radarima i betonskim pograničnim kolosima iz novije povijesti. Ti „nadglednici” zraka, zemlje i ljudi zauzimaju strateška mjesta i u svojoj hladnoj estetici dominiraju kadrom. Smješteni unutar imaginarne scene bez naznačene pozadine, izvan prostorno-vremenskog okvira, postaju univerzalni simboli onih koji pomno prate stanje sustava, bezvremenskih i sveobuhvatnih kontrolora jer – parafrazirajući Orwela – oni koji kontroliraju prošlost kontroliraju budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost kontroliraju prošlost. Etimologija naslova serije upućuje na koroziju i distorziju kontrole koja postaje jasna kada više grafičkih matrica otisnutih crvenom bojom razotkrije umjetnikovu namjeru u generiranju novog značenja. Siluete crvenih bicikala svedene na konturni znak prolaze preko kompozicije i s lakoćom se gibaju u neobuzdanom slijedu. Ponyji, specijalke, ženski i gradski bicikli nadiru kroz kadar i narušavaju hladnu i neprobojnu dominaciju kontrole. Sadržajno se parovi suprotnosti sintetiziraju u simbole složene asocijacije stvarajući novi kontekst unutar slojevite kompozicije. Mnoštvo bicikala u tranzitu širi se kroz više kadrova stvarajući diskurzivni prostor koji proširuje imaginarnu scenu i dinamizira ritamsku strukturu kompozicije. Grafike tako postaju fleksibilan oblik osvještavanja šire slike, a promatrač svjedokom apsurdne situacije, tj. kontroliranja nemogućeg.
Vesna Kedmenec Križić

Iluzija sigurnosti- serija od 240 bakropisa 100x 100mm
Split, Sveučilišna galerija, 20.rujna- 05. Listopada 2017.

Od prvog bakropisa na temu bunkera do ljetos zaokruženog ciklusa prošlo je pola desetljeća. Kroz to vrijeme Edvin Dragičević realizirao je stotinu i dvadeset prikaza najrazličitijih utvrda i skloništa. Objedinjene pod znakovitim nazivom Iluzija sigurnosti, na izložbi u Sveučilišnoj galeriji „Vasko Lipovac“ prvi ih put predstavlja kao dovršeno djelo, karakteristično po broju i boji otisaka – crnoj i crvenoj. Cijeli ciklus izveden je u bakropisu, na jednako velikim matricama, i otisnut na grafičkim listovima identičnih dimenzija (100 x 100 / 210 x 180 mm). Usto, prikaz bunkera isključivi je likovni sadržaj svih grafika, što upućuje na razrađenu i jasnu koncepciju autora već na početku rada na ciklusu 2012. godine. Prvotna zamisao u konačnici je nadograđena dvostrukim brojem izloženih otisaka u odnosu na broj različitih primjeraka. Kontrapunktiranjem grupe od stotinu i dvadeset bakropisa u crnoj boji brojčano jednakoj crvenoj grupi ostvarena je prostorna instalacija velikog vizualnog, asocijativnog i simboličkog potencijala.
Neuobičajena predanost radu i zadivljujuća perfekcija svakog pojedinog otiska konstantna su obilježja grafike Edvina Dragičevića (takvom stvaralačkom pristupu maksima „vrijeme je novac“ naprosto je strana i neprilična). Grafičar po vokaciji, još od srednje škole primijenjene umjetnosti, svakodnevno je posvećen zahtjevnoj likovnoj disciplini, bilo u atelijeru, bilo predajući na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Pored grafike u užem smislu bavi se ilustriranjem i grafičkim opremanjem knjiških izdanja, naročito literature za djecu i mlade. Redoviti začin izvedbe doza je humora kada god karakter djela to dopušta. Štoviše, humorni je diskurs prilično česta sastavnica cjelokupnog umjetnikovog djelovanja. U grafičkom su mu opusu naročito zapažene osebujne interpretacije realija, nerijetko amalgamirane s izmišljenim detaljima, a redovito popraćene rečenicama – izjavama/komentarima/pitanjima. Značenjski odnos pikturalnog i tekstualnog sadržaja površnom se gledatelju može činiti bezazlen. Ustvari je suptilno provokativan i dvosmislen u mjeri da promatraču može prouzročiti određenu nelagodu uslijed nedoumice kako stvar treba vidjeti, odnosno što o njoj misliti. Na koji način, primjerice, sagledati nadnaravno veliki presjek očne jabučice nadopunjen izjavom „Prekrasan prizor“? Za koga? – možda za oftalmologa, ili ipak za sve nas s obzirom da je posrijedi predragocjeni organ vida. Budući da nemali dio suvremene umjetničke prakse publiku sustavno odvikava od likovnog umijeća, iščitavanje značenja Dragičevićevih konceptualno promišljenih slikovno-tekstualnih djela doista može biti otežano zbog zavodljive vrsnoće likovne interpretacije, koja je istodobno iskaz umjetnikovog htijenja i reprezentant dojmljive individualne poetike.
Pored zaigranih radova s tekstom, jedan dio gravura komunicira isključivo likovnim predodžbama lišenim humora. Impresivan primjer je ciklus Iluzija sigurnosti. Od autora doznajemo da ga bunkeri fasciniraju još od rane mladosti, znatno prije sudjelovanja u Domovinskom ratu, koji njegovo zanimanje nije ni povećao niti umanjio. Radove iz ciklusa izlagao je u više navrata. Publika ih je u većem broju mogla vidjeti 2013. godine na samostalnoj izložbi u Rovinju, te na 39. splitskom salonu (30 otisaka) 2015. godine. Među sedam do sada osvojenih nagrada i priznanja, njih tri je dobio za bunkere.
Nakon prvih pet izmaštanih prikaza uslijedile su interpretacije stvarnih bunkera razasutih diljem svijeta, uključujući jedan lokalni u Solinskoj ulici. Glavnina prikaza nastala je na temelju fotografija iz različitih izvora, osobito iz knjige Buncher Archaeology Paula Virilia. Suvišne detalje autor je reducirao, a dijelove skrivene pod zemljom rekonstruirao pomoću geometrije, te oblikovao skladne, zgusnute i čvrste oblike. U razgovoru povodom izložbe spomenuo je da „djeluju monumentalno, izazivajući impresiju neuništivosti, neprobojnosti, sigurnosti, ali i moguće agresije“, s čime se moramo složiti. No budući da čitanje Dragičevićevih radova nikada nije isključivo pravocrtno i jednostrano, tako i „ti maleni bunkeri izvučeni iz stvarnog konteksta, svojim velikim brojem izazivaju osjećaje izgubljenosti, besciljnosti, izoliranosti i neuspjeha, koji se mogu povezati s trenutnim stanjem u svijetu u kojem živimo“ – dodat će autor. Naposlijetku, crna i crvena boja otisaka simboliziraju naš svijet različitih ideologija i političkih sustava, kojemu je, ironično, zajednički bunker, kao što su mu zajednički i egzistencijalni strahovi i traume.
Iris Slade

Predgovor samostalnoj izložbi, Sv. Toma, Rovinj
Edvin Dragičević nam je pokazao dosad nebrojeno puta kako ga zanimaju različite tematike i spajanje potpuno različitih stilova i tehnika. Koliko god se kroz svoje radove referira na postmoderni svijet, autor ostaje vjeran tradicionalnim grafičkim tehnikama redefinirajući ih i kombinirajući ih sa suvremenim izričajem. Takav je slučaj i s recentnim izložbenim ciklusom koji obuhvaća tri veća rada i tridesetak grafičkih listova manjih formata.
Stilizirani, crni vojni bunkeri – minuciozno i majstorski grafički oblikovani – podsjetnik su neuništivosti i neprobojnosti. Nisu to prikazi ruševnih ostataka bunkera iz nekih minulih vremena nego bezvremeni, gotovo monolitni monumenti koji djeluju pomalo nestvarno kao iz nekog drugog paralelnog svijeta ili budućnosti; svijeta koji i nije toliko različit od našeg, u kojem je utrka za moći i novcem također rezultirala nasiljem, kaosom, ratovima... Bunkeri koji bi trebali predstavljati sigurnost, ipak djeluju hladno, teško i izolirano, podsjećajući na otuđenost i usamljenost pojedinaca u društvu u kojem izostaje bilo kakva empatijska i humana komunikacija.
Nadahnut tematikom bunkera i djelom Paula Virilia, Dragičević na vrlo malim formatima uspijeva izvrsno predočiti monumentalne prikaze bunkera različitih oblika i vizura koji prema tipologiji oblika u Viriliovom djelu Buncher Archeology ponekad bivaju antropomorfni i zoomorfni. Koliko god imali apstraktne oblike, poneki od njih imaju oblike i vizualne strukture nalik onima na ljudskim i životinjskim tijelima i licima. Sam Virilio piše u predgovoru, „Lovio bih te sive oblike dokle god mi ne bi prenijeli dio svog jada, dio svojih tajni...“, dajući im na neki način osobine i emocije ljudi.
Na većim prikazima bunkera, superpozicironirani su papirnati avioni, naznačeni linijski crvenim konturama, dematerijalizirajući pojam samog aviona kao mašine te njegovog aspekta kao sredstva u kontekstu rata ili u novije vrijeme terorizma. Upravo kao suprotnost s materijalnošću crnih bunkera, jednostavni i transparentni i avioni vraćaju onu dječju nevinost i naivnost igre letećim papirnatim avionima. Prolaze s lakoćom kroz statične, teške i masivne bunkere.
Bunker, ovaj specifični arhitektonski fenomen, stvoren u defenzivne svrhe, za većinu ljudi predstavlja značajan trag; zapis iz povijesti u kolektivnoj memoriji te nam ostaje kao podsjetnik na bolne i traumatske događaje iz prošlosti, ali i činjenicu da se sukobi, agresije i ratovi još uvijek događaju i u 21. stoljeću. Prema riječima samog autora, „simbolika je jasna, ne postoji mjesto potpune izolacije i sigurnosti ni od drugih, a niti od nas samih ...“
Autor je ovaj ciklus grafika izlagao dosad samo u inozemstvu (Rumunjska, Bugarska, Egipat), a sada su dostupne i hrvatskoj javnosti. Dragičević je dobitnik brojnih prestižnih međunarodnih nagrada te je ova izložba jedinstveni uvid u njegove recentne radove.
*"I would hunt those gray forms until they would transmit to me a part of their misery, a part of the secret...", Paul Virilo, Bunker Archeology, Princeton Architectural Press, New York, 1994.,

Barbara Gaj

Samostalna izložba, Kabinet grafike HAZU, Zagreb 2009.

PRIJATELJI SU MI BOLJI NEGO ŠTO IZGLEDAJU
Ono što nije upitno, no ipak trebamo naglasiti — jer je riječ o osobenosti i posebnosti autora — jest Dragičevićeva majstorska zanesenost, sabranost i usredotočenost prema tehnici i svim njezinim oblikovnim, posredujućim i semantičkim vrijednostima. K tome to su isti oni razlozi zašto je detalj motiva i rukopisa njegova bakropisa A što ako Vam se sviđam (2008.) koji prikazuje siphonapteru iz obitelji pulicidae ili običnu buhu, uzet na gotovo amblematičan način, za ilustraciju naslovnice kataloga 5. hrvatskog trijenala grafike. Buha visi svojim dlakavim udovima, s desnog gornjeg kuta knjižnog formata, senzibilizirajući nas za tehniku besprijekornog jetkanja pedantnog naturalističnog crteža koji ne ispušta niti jedan detalj. Čini vidljivim ono što intuicijom, u autentičnom mjerilu tog insekta, većina nas urođenim zazorom i nelagodom prema plazećim, letećim i skakutavim insektima, niti može niti želi vidjeti. Govori o vještini hranjenoj ironijom u kojemu ružno — kojemu u tom trenutku više ne znamo definiciju — i ono što se otklanja iz domene estetike dotiče granicu čudovišnog i lijepog. One koja potječe iz arhetipskih izvora i posve iracionalne privlačnosti koju gajimo prema horroru. Kao što će Vladimir Nabokov kada piše o Kafkinu Preobražaju ustvrditi da crna buba tvrdokrilac, u koju se pretvara Gregor Samsa, ima ljudski pathos u grotesknom obliku koji se pretpostavlja
da nema duše tako i Dragičevićevi entomoni u njegovu bakropisnu dekafolijumu (deset
bakropisnih otisaka koji nastaju u razdoblju od 2006. do 2008. godine) imaju dvosmislenu narav u kojem pretpostavka o nepremostivoj različitosti s ljudskim rodom biva posve pokolebana. To radi doslovnim prijenosom njihove anatomije i opisa kao već gore spomenutu običnu buhu, kao Isopodu (Povratak na staro zna biti sladak) i Belostomatidu (Ovo stvarno nisam želio) ili hibridnim kombinacijama obitelji Scarabaediae (Dobro je ulagati u sebe), Gomphidae u trupu i zatku s krilima
Cordulegastride (Težina je prevelika)… itd. Komponiranje otiska s dvije ploče konceptualizira čitav ciklus. Na donjoj manjoj, u crvenom slogu male arhaične kapitale, dodan je posve osoban šaljivi komentar u duhu, kako je to već kod Dragičevića prepoznato, dobrohotne malicije mediteranskog podneblja. Komentar pripitomljava iposvaja motiv u prostor autorironije, istodobno budeći jedan uopćeni žalac cinizma. No, cinik ili virtuoz s nagnućem prema zazornom motivu on svojim entomološkim repertorijem istodobno zaziva stare osamnaestostoljetne Historie naturalis i duhom pripada kompendiju kulturne entomologije, simbola, metafore i psihoanalize sa fobijama i filijama prema kukcima. I na kraju kako su mogući interpretativni ključevi uvijek i u etimologiji oblika i imena, obratimo se latinskom korijenu insecta (insectare = zarezati, urezati), grčkom entomos (izrezan na komade ili graviran i segmentiran) te nerijetko u prirodnoj znanosti upotrebljavanoj hrvatskoj riječi za kukac = zareznik od kojih svi opisuju podijeljenu anatomiju njihova tijela. Naime svi oni povezuju Dragičevićev odabir upravo tog motiva koji već u korijenu svojega imena pretpostavlja jasnoću komponiranih anatomskih struktura i dubinu jetkanja urezanog crteža.

Margarita Sveštarov Šimat

Samostalna izložba, Salon Galić, Split 08.-15 lipnja, 1999.
(Serija linoreza)

Postoje likovna djela koja se gotovo fizički opiru deskripciji. Djela promišljena i reducirana tako da riječi do njih dolaze nespretno i teško, prevrčući putem lucidne misaone konstrukcije i gnječeći nježne asocijativne čahure poput golemog, dobroćudnog slona na čajanci. Djela koja su do te mjere očišćena od naracije da ih automatski čitamo kroz prizmu znakovnog i simboličnog, kao nekakve neverbalne rebuse bez definiranog oruđa dešifriranja. Zajednička osobina svih takvih djela jest dovršenost procesa pretvaranja odraza u izraz, pasivnog u aktivno, procesa na koncu kojeg predmet oljušten od naslaga svakodnevice i sveden na svoje konstitutivne elemente, evoluira u svojevrsni primopredajnik značenja i asocijacija.
U grafikama Edvina Dragičevića prepoznajemo kako opće karakteristike tog procesa, tako i neke sasvim osobene postupke. Motiv, koji zbog svoje izoliranosti i morfološke jednostavnosti višestruko dobija na težini, jasan je i koncizan kao likovna refleksija čiste činjenice. On je iskoračio iz svijeta stvarnog prostora i to ne samo formalno, fizički sažet u znak i okružen prazninom, već i sadržajno, te od promatrača ne traži interpretaciju već identifikaciju. Možda najvažnija osobina ovih grafika, autorski je potez koji određuje njihov identitet, dinamika je postignuta manipuliranjem suprotnostima. Prvi i najočitiji dualitet je onaj između minucioznog realizma grafičke tehnike i ne-realističke prirode djela.
Zatim, tu je i podvojenost između jakog osobnog, hermetičkog asocijativnog lanca i težnje za komunikacijskom čistoćom simbola. Na više se razina sukobljavaju elementi unutrašnjeg uređenja rada – razum i logika sa nagonom i fantazijom, apstrahiranje i analiza, poetičnost i metodičnost, indukcija i dedukcija, individualno i opće. I kompozicijski se radovi temelje na osjetljivoj ravnoteži suprotnosti i dvojnosti. Simetrični su i sastoje se od para predmetno-sadržajnih elemenata čije likovne i simboličke silnice vuku u suprotnim smjerovima – napetost geometrije i opuštenost organske forme, razigranost intuitivnog i odmjerenost razumskog i možda najznačajnije od svega – ravnoteža između vjere u ljepotu, značaj i integritet prirodnog predmeta i svijesti o predmetu kao evokativnom sredstvu i poruci. Edvin dragičević govori prvenstveno likovnim jezikom. Čak i kada je njegova redukcija više racionalna nego estetska, selekcija i sistematizacija rada je llikovna.
Linije, oblici i nijhovi međuodnosi, prostorna organizacija i kompozicija ne zanemaruju se u ime značenja ili radnje. Znamo li da je donedavno autor inspiraciju crpio iz svijeta mitološkog bestijarija i povijesno- ikonografske rirznice, te puštao da ga vodi nemirna linija te gotovo pogansko veselje i bijes, motivi i metodičnost novih radova predstavljaju iznenađenje. A u stvari, nema mjesta čuđenju. Ove se grafike obraćaju istom onom kolektivnom sjećanju i iskonskim životnim impulsima, jedino što se sada odnose na moderne mitove i privatne legende, a neuobičajeno trijezno nametanje kompozicijskog reda pomoću redukcije i multiplikacije tek je primjeren pristup našim suvremenim totemima i malim, životnim groteskama u njihovoj sjeni.

Tamara Visković