Tino Perdić

Iz kataloga:
Između van Goghova uha i krvi i mesa

Ingenioznost Perdićeva slikarstva uočljiva je na prvi pogled. Njegovo slikarsko umijeće domišljato secira motive pozivajući gledatelja na nove načine promišljanja likovne perspektive. Nedorečen, a ipak dovršen kadrovski okvir, ostavlja nas bez riječi i vraća u svojevrsne neotkrivene mitološke predjele mašte. Tino vizualno imenuje pojave s jasno urezanim transcendentnim obilježjem humanoga. Bezimenost nedorečenog postaje trajno funkcionalno obilježje čovjekova bivanja u svijetu i njegova smjelog nadmetanja s novim, još nepoznatim. Ukoliko bi bio moreplovac, njegov brodolom bi zasigurno bio u pristaništu mirne luke, s ono stranu izazovnog. On je nemiran, a ipak smjeo i odvažan, analitički neukroćen i provokativan, a njegovo slikarstvo interaktivno: obraćajući se oku, ono pogađa um.

Stiliziranost motiva posjeduje oblik kritičke refleksije bez prethodne zamjedbe. Tino je sasvim simboličan i metaforičan. Potpuno lišen naviknute krutosti oblika, njegov liberalizam s pravom nosi to ime. Njegovi radovi kao da su izronili iz nekih većih, obuhvatnijih prikaza. Otrgnuti od cjeline nastoje nam ukazati na suvremene odlike čovjekova egzistiranja u svijetu bez precizno razrađenih svrha. Autoritet jasnoće žrtvovan je blagodatima mogućeg. Začuđujuće je biti svjedokom ovako odvažnog vizualnog redizajna vječnih pitanja smisla čovjekova života. Tino je suvremen, političan, religiozan, aktualan, ali nepopravljivo ironičan slikar. On nastoji raskrinkati licemjernost uobičajenog. Odlika je pak smjelih kretati se bez straha rubom banalnoga, istovremeno propitujući granice smislenog.

Humorističnost Tinove prvobitne slikarske namjere je dvolična; on se u bitnome poigrava. Apelirajući na commonsense kulturoloških obrazaca od promatrača zahtijeva poznavanje općeprihvaćenog, ali ga paralelno nastoji narušiti neočekivanim učinkom ironije. Njegovo slikarstvo je istovremeno dekorativno i misaono. Fasada likovnosti dekorira naučene obrasce općeprihvaćenog ukusa, a promišljenost sadržaja raskrinkava njihovu vjerodostojnost. Riječ je o nadasve produktivnom slikaru, makar dotična produktivnost kulturološki ponekad djelovala i kontra. Tino je kritičar svog vremena, ali ne kroz usta slikarskog pera, nego apsurdnošću prikaza simboličke vrijednosti smisla života; naprosto slikar od krvi i mesa. Njegova slikarska ingenioznost, to znakovito van Goghovo uho, nije nam dano na čuvanje, nego kao vizualni implantat pomoću kojeg nastojimo čuti nevidljivo. Promatrajući njegove likovne prikaze dojma smo kako je sve moguće, a ipak ništa suvišno ili izmišljeno. Sasvim logički poredana asimetrija (be)smisla postojanja ironizira društveni poredak kroz igru golfa ili pak apstraktno prezentira tehnikom naizgled figurativnog te ukazuje na potrebu ispravnog razumijevanja conditio humana.

Tinova likovna razigranost nije bezazlena; ona nastoji učiniti vidljivom općeljudsku potrebu za smislenim organiziranjem života u duhu vremena nesvojstvenom trenutku. Svjestan neprimjerenosti svog zahtjeva, on vješto apsorbira tehniku apsurda i ironije kao obrambene mehanizme i utočišta humanog. Učiniti nevidljivo vidljivim, odsutno prezentnim te otrgnuti zaboravu univerzalnu potrebu mislećeg bića za ljudskošću, sveprisutni su zahtjevi njegova likovnog nadmetanja s univerzumom.

Alen Tomić