Petar Popijač / SKULPTURA U NEUTRALNOJ PLOVNOSTI
Petar Popijač, „jedan od naših najboljih kipara mlađe generacije“ prema riječima Patricije Kiš, vraća se u Split prvi put nakon 2013. godine kad je u podrumima Dioklecijanove palače izložio upečatljivu kiparsku instalaciju u armiranom betonu pod nazivom „Uniforma“.[1] Ovim radom Popijač se kritički osvrnuo na položaj pojedinca u društvu u lokalnom i globalnom kontekstu. Slične teme, ali i one vezane uz propitivanje karakteristika skulpture, protežu se u različitoj mjeri kroz njegove prethodne i kasnije radove.
Tako i posljednja serija radova, koja se bavi pitanjem bestežinskog stanja, odnosa skulpture i čovjeka u prostoru u odnosu na kretanja svemira, indirektno se naslanja na teme kojima se Popijač dosad bavio, ali je konceptualno i nadasve likovno mnogo nekonvencionalnija od njegovih ranijih radova. Nastala je u sklopu kiparovog doktorskog istraživanja pri Akademiji likovnih umjetnosti (ZG) pod mentorstvom kipara Petra Barišića i teoretičarke i antropologinje Suzane Marjanić. Radovi iz ranijih faza ovoga ciklusa, zajedno s pripadajućom video dokumentacijom, crtežima, skicama i jednom interaktivnom instalacijom, bili su izloženi u Zagrebu: 2017. godine u Galeriji Vladimir Filakovac Narodnog sveučilišta Dubrava, prošle godine u prostoru Garaže Kamba i tijekom ovogodišnje Noći muzeja u galeriji Mala.
Pitanjem bestežinskog stanja umjetnici su se bavili već od Homera. O njemu, Danteovu Sizifu i drugima pišu Mary D. Edwards i Elizabeth Baily.[2] U svojem tekstu o ovome Popijačevu ciklusu Feđa Gavrilović spominje Giambolognina Merkura i Brancusijevu Pticu u prostoru.[3] Međutim, Popijačeve bestežinske skulpture koje plutaju pod vodom likovno se razlikuju od navedenih, kao i primjerice od bestežinskih skulptura američke umjetnice Kathleen Ryan, koje su samo nominalno bestežinske, ili od podvodnih skulptura britanskog umjetnika Jasona deCairesa Taylora, s obzirom realizam potonjih.[4] Neke od ovih Popijačevih skulptura su apstraktne, a neke podsjećaju na ljudsko uho ili češće na floru podmorskog svijeta, čiji su oblici djelomično i utjecali na njihov nastanak i izgled. Uz to, kao što Feđa Gavrilović ističe, ovi nas „biomorfni oblici mogu podsjećati na krakove ili profinjene kosti izvanzemaljskog bića“[5].
Osim njihova izgleda, različitih veličina i oblika, neuobičajen je i način na koji su skulpture nastale. Radove okupljene pod nazivom „Čovjek u kozmosu“ umjetnik je napravio roneći pod morem pokraj Milne na Braču, gdje je položio i tečaj za ronioca upravo kako bi mogao provesti ovaj kiparski eskperiment. Za izradu skulptura koristio je neuobičajen materijal, posebnu vrstu epoksi smole koja pluta ispod površine mora. Pri početku korištenja smola je podatna za oblikovanje i s vremenom se stvrdne. Druga skupina radova, „Kozmos u čovjeku“, nastala je u umjetnikovom studiju, gdje je u akvariju punom vode i soli oblikovao manje radove. Autor ističe da se slični uvjeti koriste i u „simulacijama bestežinskog stanja u tzv. ‘laboratorijima neutralne plovnosti’ svemirskih istraživačkih centara“.
Iz naslova radova može se zaključiti da je u središtu kiparovog istraživanja svemir, njegova prostornost, gravitacija i položaj čovjeka i skulpture u odnosu na iste. Radeći svoje skulpture pod vodom on poništava gravitacijsku silu te se njegove skulpture o ovakvom prostoru slobodno kreću, sugerirajući da je stajanje na mjestu na bilo kojoj razini u svemiru zapravo nemoguće. U promišljanju svemira Popijač se interesira za mitologiju i kozmogoniju.
Vidljivo je da je rad visoko konceptualan. Ukidajući mu bazu i statiku, kroz njega umjetnik promišlja proces nastajanja skulpture, njene formalne karakteristike, ali i odnos s prostorom. U širem smislu se ne bavi samo skulpturom kao takvom već i čovjekovim poimanjem prostora i njegovim položajem u svemiru. Prema umjetnikovu tumačenju, u svemiru je sve u pokretu, kako skulpture u akvariju, tako lokacija na kojoj se nalaze i ljudi općenito. Stoga je njegov cilj ovim vizualno neobičnim radovima potaknuti prolaznike da razmišljaju o ovome shvaćanju umjetnosti, prostora i života čovjeka u kretanju u odnosu na svemir.
Anđelko Mihanović
[1] Patricia Kiš, “NOĆ MUZEJA VEČERAS U 130 GRADOVA Najzanimljiviji programi ove se godine odvijaju izvan velikih izložbenih prostora”, Jutarnji list, 01.02.2019. (pristup 30.07.2019.),
[2] Mary D. Edwards, Elizabeth Bailey (ur.), Gravity in Art: Essays on Weight and Weightlessness in Painting, Sculpture and Photography, McFarland & Co, 2012
[3] Feđa Gavrilović, “Podvodne skulpture”, Narodno sveučilište Dubrava, (pristup 30.07.2019.) http://www.ns-dubrava.hr/izlozba-petra-Popijača/
[4] AliceFinney, “Kathleen Ryan’s Weightless Sculptures”, Ignant, 21.03.2018. (pristup 30.07.2019.), https://www.ignant.com/2018/03/21/kathleen-ryans-weightless-sculptures/; Jason deCaires Taylor,“An Underwater Art Museum”, (pristup 30.07.2019.) https://www.underwatersculpture.com/works/recent/
[5] Gavrilović, ibid.
Petar Popijač (Varaždin, 09.06.1988.) diplomirao kiparstvo na ALU u Zagrebu. Doktorand je poslijediplomskog studija kiparstva na ALU u klasi red. prof. art. Barišić Petar i član je HDLU-a i HZSU-a. U svome radu stvara sinteze različitih medija i stilova likovnog izraza. U doktorskom istraživanju propituje granice kiparskog medija i analizira obilježja kiparske forme izvan konvencija statike.
Izlagao je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj:
„12 Trijenale Hrvatskog kiparstva“ Gliptoteka HAZU, Zagreb, zatim „32. Salon mladih“ HDLU, Zagreb, te „Biti očima drugog“ galerija Vladimir Bužančić, Zagreb.
U inozemstvu: "Izazov Kravate", Parlament E.U., Strasbourg, Francuska, zatim „Žerjavica/Embers“, galerija Božidar Jakac, Kostanjevica na Krki, Slovenija, te „Ostralle 2012“ Dresden, Njemačka.