Nicolò Sertorio / Jednom smo bili ovdje 2013-2015

Katalog izložbe možete pogledati na sljedećem linku -> POGLEDAJ KATALOG (PDF).

Nicolò Sertorio | Kultni krajolici: Jednom smo bili ovdje[2013-2015]
Draženka Jalšić Ernečić
viši kustos

Nicolò Sertorio utjelovljenje je umjetničke krajobrazne fotografije. Veličanstvene fotografije američkog jugozapada otkrivaju sva očaravajuća mjesta i prostore što zrače osjećajem topline i mira. Njegove slike su čiste, a njihova suština potpuno je neokaljana prisutnošću kamere. Sertorio je više nego bilo koji od njegovih suvremenika, prihvatio ugođaje Edwarda Steichena, Ansela Adamsa i Edwarda Westona. S elementima genijalnosti i produhovljenosti beat generacije i zapanjujućom sigurnošću oka, Nicolò bilježi vječne trenutke. Prije svega, vođen strašću, romantičnim izgledima i čulnim odnosom prema zemlji i divljini, snagom vida, sluha, okusa, dodira i osjeta, baš kao i Jack Kerouac sredinom 20. stoljeća kada je napisao svoj roman “Na cesti”, ali i predgovor u knjizi fotografija Roberta Franka “Amerikanci”.
Otkako je Robert Frank prvi put objavio svoju knjigu 1959. godine, većina američkih fotografa posvetila se, barem jednom u životu, nevjerojatnom trenutku fotografskog putovanja i fotografiranja putujući cestama diljem zemlje. Sertorio je to učinio više no jednom, a sa svojim cestovnim mapama traži temeljnu istinu na cestama širom svijeta.
Moglo bi se reći kako ciklus fotografija “Once We Were Here (Jednom smo bili ovdje)” posjeduje izrazitu moć koju Sertorio koristi na različite načine u svrhu dobra. Kada je na cesti, to ga ispunjava snagom. Svjestan je svojih vrijednosti, jednako kao što je svjestan svojih slabosti, stoga sam sebe prisiljava na rad. Štoviše, upravo na cesti pronalazi načine i svoja najbolja izdanja. Svjestan je kako je upravo takav način sjajan put samopomoći i vlastitog napretka, no isto tako i povezivanja s vlastitim energičnim, strastvenim i osjetljivim stanjem uma. Nicolò Sertorio traži različite staze na kojima može činiti stanovite razlike u društvu koje ga kao umjetnika okružuje. Ovakav pristup čini ga ratnikom baš kao što je opće poznato kako je “Osnovna razlika između običnog čovjeka i ratnika u tome što ratnik u svemu vidi izazov, dok običan čovjek u svemu vidi blagoslov ili prokletstvo.”[Carlos Castaneda:1968] Sa svojim umjetničkim fotografijama kultnih krajolika Sertorio okuplja ljubitelje svoje umjetnosti, nadahnjuje, potiče i potiče promjenu.
Fotografije ciklus “Once We Were Here” vizualni su dnevnik ili fotografski žurnal kojim američki fotograf Nicolò Sertorio traži snažan i subjektivan osjećaj dubokog, osobnog i meditativnog stanja svijesti. Sertorio uvećava svoje krajolike meditativnih prikaza američkog jugozapada naglašavajući važnost fotografske slike kao umjetničkog predmeta i univerzalnog načina komunikacije koji dopire daleko u budućnost. Gledajući fotografijom okretnost, misterij, genijalnost, tugu, usamljenost i tajne fotografiranih mjesta i prostora, on gleda na način na koji prije nije bio promatran. Govorimo li o stazama, fotografije gotovo svakog važnijeg fotografa piktorijalizma ili Moderne u ikonografskom smislu određuje umjetnička fotografija kultnog krajolika. U osnovi, u seriji fotografija “Once We Were Here (Jednom smo bili ovdje)” Nicolò Sertorio zamaglio je granicu između fotografije i slikarstva, što ga poistovjećuje s fotografima nove generacije postmoderne i konceptualne umjetnosti stoga što fotografskim medijem izričito i jasno prilazi mračnim temama društva i okoliša. Dakle, njegov rad temelji se na jasnim i čvrstim stavovima, koje je nedavno prihvatila globalna muzejska zajednica koja je naglasila kako je kulturni krajolik ustaljen kao koncept i način, zato što odražava slike i vrijednosti koje su vječne. Sertoriov pristup krajoliku proizlazi iz formalne kompozicije, harmonije i ritma kojeg nalazimo u europskoj povijesti umjetnosti, posebno u razdoblju njemačkog romantizma, s niskim obzorom i gotovo simetričnim, mirnim i otvorenim praznim nebom kojeg ispunjava snažan osjećaj kako nešto jako važno samo što nije otpočelo. Nicolò Sertorio priziva onaj specifični osjećaj poznat kao ‘put znanja Yaqiua’ iz knjige Carlosa Castanede “Učenje Don Juana” koje mu omogućuje opisati svoja putovanja praznim cestama i autoputovima američkog jugozapada
sljedećim citatom: – Čovjek traži znanje na isti način kao što odlazi u rat: budan, prestrašen, ispunjen poštovanjem i samopouzdanjem. Traženje znanja ili odlazak u rat na bilo koji drugačiji način, pogrešni su, a onaj to ne bi učinio tako, nikada ne bi prežalio.”[Carlos Castaneda:1968] što bih parafrazirala: Čovjek odlazi praznom cestom u potrazi za umjetničkom fotografijom kultnog krajolika na isti način kao što odlazi u rat: budan, prestrašen, ispunjen poštovanjem i samopouzdanjem. U potrazi za savršenom fotografijom kultnog krajolika ili odlazak u rat na bilo koji drugačiji način, pogrešni su, a onaj to ne bi učinio tako, nikada ne bi prežalio.
Nicolò Sertorio nam prikazuje nezaboravne kultne krajolike na način kojim hvata savršenu jednostavnost. Postoji nešto u načinu na koji Sertorio pokazuje svoje uzbuđenje obradom i snimanjem fotografija. To je način življenja, poput jednostavnosti disanja ili pripadanja jedinstvenom polju svijesti koje nas okružuje. Postoji snaga u romantičnoj mudrosti i savršenom miru srca. Draga prijateljica nedavno mi je rekla kako je njegovo hrvatsko putovanje božanska intervencija koja usmjerava njegov rad te ubrzava umjetnički i duhovni razvoj prema sljedećoj fazi, putem nevjerojatnog iskustva koje će imati. To je isto tako put i putovanje koje iznova posjeduje srce, baš kao što na uči Carlos Castaneda: – Svi putovi su isti: ne vode nigdje. Da li ovaj put ima srca? Ako ima, put je dobar; ako nema, nije od nikakve koristi. Oba puta ne vode nikud: no jedan ima srca, a drugi nema. Jedan putovanje čini radosnim; dokle god ga slijedimo, s njim smo jedno. Drugi će proklinjati život. Jedan osnažuje, drugi slabi.” Svojim fotografijama Sertorio nas još jednom podsjeća kako smo jednom bili ovdje. Sve ostalo biti će povijest umjetničke fotografije.