ANA Elizabet / Protokol krize

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIDEO AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

____________________________________________

Društvena kriza potaknuta izolacijom po preporukama i uputama pandemijskih stožera vizualnim je umjetnicima i tako naviklim na stvaralačku izolaciju među zidovima atelijera, pružila priliku za konsolidaciju opusa. Riječ je o onoj neizbježnoj i nelagodnoj životnoj fazi kad preispitujemo napravljeno i pronalazimo kreativne protokole po kojima će se već ostvarena koncepcijska, formalna i tehnička iskustva preliti u neku novu kvalitetu. Ponekad nam se u tim trenucima čini da se polazi ili da treba krenuti od nule, ali uistinu to nikad nije tako. Bilo kroz potvrdu, bilo kroz poricanje, bilo kroz koji nam god drago format suočavanja sa samima sobom i svojim radom, riječ je uvijek o kontinuitetu. Nema novog početka.

Samoizolacija ili nametnuta konsolidacija za Anu Elizabet je označila povratak skulpturi u užem smislu, postupku stvaranja umjetničkog objekta za razliku od društveno inkluzivnih projekata ili socijalne skulpture kojima se praktično ili koncepcijski bavila proteklih godina. Takvi su projekti, primjerice, bili suradnja s Centrom za autizam u Splitu ili nerealiziran interdisciplinarni projekt oživljavanja industrijske upotrebe brnistre, oba u suradnji s Antom Čepićem. Ovom se izložbom u Salonu Galić umjetnica naizgled vraća onom trenutku koji je na prijelazu iz 2014. u 2015. godinu predstavljen u Splitu izložbom u Galeriji umjetnina. Kao i tada, izložba predstavlja dobar omjer starih, u Splitu nepredstavljenih radova, te onih koji su izloženi premijerno, uz naznaku budućeg estetsko-formalnog problema na kojem je umjetnica upravo počela raditi nastojeći nadići stvaralačku blokadu prouzročenu kriznim okruženjem. Izloženi radovi razvijeni su u području omeđenom tradicionalnim shvaćanjem kiparstva kao oblikovanja trodimenzionalnog umjetničkog objekta, fotografijom i izvedbom interaktivnih objekata. Izložbena cjelina funkcionira kao povezana instalacija koja, zahvaljujući prostornoj dispoziciji Salona Galić, rekonstruira putanju realizacije umjetničinih stvaralačkih impulsa od 2005. godine do danas.

Najprije spomenimo skulpture u užem smislu riječi. Ana Elizabet skulpture uvijek stvara na zasadama estetike minimalizma. Njihov konačni oblik, iako u načelu apstraktan, zadržava fluidnost i daleku asocijaciju na organski svijet. Bez obzira na materijal izvedbe, skulpture u konačnici boji gustom bijelom bojom kojom potencira formalnu i tehničku besprijekornost, dok prekrivajući materijal izvedbe stvara dojam bestjelesne lakoće objekta. Skulpture često izvodi kao cjeline od dva naizgled identična elementa koji u postavu mogu funkcionirati kao stabilan par poput predstavljene Kulpsture iz 2009. godine, izvedenu iz hrastovine u formi zaustavljenog neprekidnog valovitog kretanja. Recentni pak, premijerno prikazan skulpturalni par Resonant (Tursiops Tructatus ) izveden je u kartonu i obojen bijelim lakom. U sebi sažima oblikovna iskustva koja je umjetnica  stekla jedinstvenom metodom postupnog savijanja višeslojnog kartona dok ga ne ukruti u ciljani oblik, u ovom slučaju aerodinamičnu formu samostojeće potkove ili, drugim riječima, ekstremno napetog luka osovljenog na bok. Za razliku od tradicionalnih kiparskih postupaka oblikovanja dodavanjem ili oduzimanjem materijala, stvara se dojam da u seriji radova iz kartona umjetnica s beskrajnim strpljenjem trenira materijal da poprimi i zadrži ciljani oblik koji je u proturječju s prirodom samog materijala. Istraživanje zanemarenih ekspresivnih potencijala materijala umjetnica nastavlja radom u papiru, pa je sličnom metodom oblikovanja izveden i, za sada, model spiralne forme koja se od najvišeg srednjeg segmenta elastično razvija u prostor na obje strane. Oblik je izveden iz kaširanog papira velike gramature i potom lakiran kako bi se osnažila niska razina njegove samo-nosivosti. Ovaj se postupak tek treba dokazati u većem formatu. Geneza rastvaranja spiralne forme predstavljena je nizom malih zatvorenih formi koje je umjetnica tijekom pandemijskog zatvaranja stiskom dlana radila u glini. Iz njih će se razviti jajolike čahure od čvrsto stegnutih traka koje će se postupno početi oslobađati u prostor u formi klijanja biljke koja traži svjetlost. Tri faze, počevši od stiskanja šake koja je po zatvorenoj formi ujedno metafora nemogućnosti stvaranja, do njenog postupnog otvaranja kojeg prati evolucija oblika, odraz su pandemijskih društvenih protokola tvrdog zatvaranja i postupnog popuštanja mjera.

Osjećaj ili potrebu za otvorenim, slobodnim prostorima još zornije predstavlja paralelni segment umjetničinog rada koji se zasniva na jasnoj i uvjerljivoj simbolici fotografija vedrog neba. Fotografije neba konstanta su opusa Ane Elizabet i to s kadrom koji obuhvaća segment vedrine s paperjastim bijelim oblacima. Umjetnica ih producira kao printeve kaširane na aluminijski kompozit, odnosno kao svjetlosne kutije čija svjetlost u ambijentu potiče meditativnu, opuštajuću atmosferu. Posebno mjesto na ovoj izložbi predstavlja light box s motivom svitanja u nježnoj ružičastoj gami, prizor optimizma unutar kriznog protokola izložbe.

Konačno, u  zadnjoj prostoriji Salona Galić predstavljena je svjetlosna instalacija Privatni prostor/Private Space, iz 2005. godine, s uputom Pogledajte svoje misli, želje i uvjerenja. Riječ je o jednoj od instalacija namijenjenih samorazvoju kroz osvješćivanje nedostatka pažnje prema najjednostavnijim, ali egzistencijalno nužnim aktivnostima. Iako izvedena petnaest godina prije pandemije, ova se instalacija iz današnjeg mentalnog rakursa promatra i razumije potpuno drugačije. Instalacija je elipsoidnog oblika, a njen rub poput svjetlećeg okvira prati neonska cijev neodređene boje i niskog intenziteta svjetlosti. Neon okružuje prazan prostor u kojem trebamo projicirati, odnosno, osvijestiti sadržaj svojih uzavrelih mentalnih procesa, koncentrirajući se postupno na ono najbitnije. Instalacija je zasnovana na umjetničinom uvjerenju u mogućnost osobnog popravka i rasta koji se treba potom jednostavno preliti i preporoditi današnje u cjelini zabrinjavajuće društveno stanje.

Protokol krize ocrtava iskrenu reakciju i duboko osobni rakurs suočavanja s načinom života kakvog kao civilizacija još nismo proživjeli. Riječ je isto toliko o problematici stvaralaštva, koliko i  o problematici percepcije i interpretacije umjetničkog rada. Pomak se dogodio i stvarnost se razvija u nekom drugačijem pravcu u odnosu na očekivani. Zapravo je sve upravo onako kako treba biti.

Branko Franceschi