Karin Grenc / Anđeo čuvar

U Ministarstvu istine

2009. 03. 01.
Uz slike Karin Grenc dobio sam i poruku: “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili, prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju, osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne rani, a kad s ovog svijeta pođem sretno pa u nebo dođem da se ondje s tobom mogu vječno klanjat dragom Bogu.” Razumljive su mi i proživljene te slike, nesputane s nešto manje boje nego inače.

2008. 03. 07.
Jutros sam najranije odlučio otići u Ministarstvo istine. Nisam cijelu noć spavao. Progonile su me slike njenog intimnog odnosa s Horheom. Uhvatio sam se u situaciji da kroz špijunku motrim hoće li gol proći hodnikom do banja. Onako kao sam to ja radio. Savršeno sam znao sve detalje paljenja i gašenja svijeće zbog ugođaja koji je prethodio seksualnom činu. Htio sam od Velikog brata napokon čuti što se događa, što mi je raditi, što društvo poduzima u ovakvim situacijama. Makar sve vidi i sve zna želio sam mu i osobno priznati da psihički više nisam mogao otrpjeti ta skrivanja i da zaslužujem kaznu. Ako me sada stigla i dobro je, laknut će mi jednom zauvijek. Ako me primi i shvati nastojat ću mu reći da mu je bez obzira na moje propuste i kajanja, te njegovu pravičnost u konkretnom ipak nešto promaklo. Bolje rečeno da sustav nije savršen ili je došlo do neke pogreške. Kada sam je ja ostavio prije četiri godine tražila je utjehu, logično u Huliju, bio joj je prijatelj, generacija, godinama zaljubljen u nju, pažljiv, pun razumijevanja za situaciju u koju je upala. Jasno na prvo čitanje. Hulio je bio opaki špijun, poslije sam shvatio, farizej i licemjer ispisao je mali leksikon mojih ljubavnica, stvarnih i potencijalnih, znao je načina ući u čmar i vrebao priliku da ranjenoj srni izvadi srce. Bio je k tomu ustrajan i analitičan, operativno sposoban i od njegova sam iskustva poslije nažalost puno toga naslijedio. Na posljetku i obolio od iste opake bolesti, te završio priču s nesretnim, ponižavajućim epilogom. Bio sam i ja na koncu balade jednostavno suvišan, sve se istopilo i potrošilo. Bez duha, ruiniran. U ministarstvu istine imaju papire i valjda će znati istinu, budući je cijelo to vrijeme kuća bila pod prismotrom. Ulazio sam s kapuljačom, morao paziti da netko od pitiespiovaca nije na prozoru, skrivao se od Huana, ali poslije i od Hulia, a na posljetku i od, makar to nisam povezivao, od Horhea. Dolazio je kasno kući u stan do njezina. Prihvaćam kaznu za počinjene greške, ali tražim reviziju postupka i za nju. U carstvu mraka lakše se disalo, čim bi se upalilo svijetlo bio sam na sto muka, nesiguran, skrivao sam se poput Winstona od svijetlih otvora, kao on od televidora, zatvarao špijunku. No, tko je iz kuće koja ima uši i oči sve znao i vidio, bio dobro upućenim svjedokom? Dakako sumnjivci su ipak bili rijetki, no Horheovo ime nije nikada spominjala. A trebao je biti najupućeniji. Bio joj je najbliži i vjerojatno mu se povjeravala. Postali su prijatelji, intimusi s vremenom, baš kao i Hulio. Dakako ne znam da li su Horhe i Huan ikada pričali u četiri oka, ali bilo bi mi i to logično. Ja bih, ako su se već znali. Ako je Huliov recept bio valjan, mudrost Horhea je lako mogla pronaći i trasirani put do srca koje čami usamljeno.

2009. 03. 07.
U ministarstvu ljubavi me ni ne bi primili, razumljivo. Ljubav je za povlaštene, tvrdi Karin, one što siju sreću, žive oholo i ne piju apaurine za lakši sanak. Nauštrb vlastita srca, tu čuvaju ljude i na njih se oslanjaju, vođeni Božjom providnošću. Baš zato i zaigra u svom tom sivilu luč od koje se lako, opeći, zapaliti. No, živimo li to svjetove iznutra, iz straha od javnosti? Možda se i svjetlo u tami po logici stvari čini intenzivnijim nego što jest? Da mi je znati gdje je istina.

2008. 03. 07.
U resornom će mi ministarstvu kojemu idem, za nagradu odanosti reći podatak od kada smo u troje Horhe, ja i Huanita? Makar znaju, jer imaju uvida, možda ću bar tim podatkom još jednom potvrditi vlastitu lojalnost ustroju i Velikom bratu, te propisanim načelima institucije od značenja i važnosti za jedno zdravo društvo. Ne smijem zaboraviti ni na svjedoke, trebam ih predložiti za nagrade i zaslužena promaknuća, zbog iskrenosti kojom su hvalili moje osobine iskusnog razvratnika i ljubavnika, te kritizirati njenu nepromišljenost i neiskustvo.
Previše sam se poistovjetio sa Orwellom. Ipak se ta 1984. događala nekome drugome, a ne meni, ovdje. Strahota i prokletstvo stvar je stilistike i fikcije velikog književnika, pa je danas već uistinu daleko. Postoje, istina, institucije i poslenici u njima koji skrbe o kontinuitetu, ali na jedan zdraviji način, jer nemaju toliku moć u demokraciji i cvatu jednog drugog ministarstva, onog pomalo devalviranog, Ministarstva ljubavi. Kad već idem do Ministarstva istine moram provjeriti…

2009. 03. 07.
… i Dosier Grenc! Slike Karin mi nisu dovoljne, ta iskrena ispovijedanja čednim krilatima stvorenjima, jer imaju jedno drugo polazište, softly, lirsko, neiskvareno i iskreno, Povodi jesu nadasve životni, u opasnim vremenima. Teško ih je dijeliti i s bliskima, a kamoli s onima uokolo vas, danas. E tu smo se malko udaljili, ja i umjetnica. Ona je bliže nebu, ja čvrsto na zemlji. Ja u sustavu, ona izvan njega! Ima srećom plemenitije sugovornike, više razumijevanja, na posljetku i žena je, no ta mekoća u sudaru sa istinama, uzletima i padanjima, ne daje realnu sliku stanja na terenu, mislim. Mogu li anđeoska pleća podnijeti taj teret, ako već jesu nadasve ljudska? Vidim li to i na njima friže? Živimo li to manje-više svi slične živote? Veli mi slikarica; sama sam u toj molitvi uvjerena kako Svevišnji, pored svega ni nema vremena za moje male ljudske nevolje, Ipak sam sićušna i nevažna da bi se sa mnom bavio?

2008. 03. 01.
Rekao bi Andrić u Znakovima pored puta: “Za mene je najbolje da pišem i ne govorim, ali i kad se o meni ne piše i ne govori”.

2009. 03. 19.
Slikaj Karin, slikaj! Na tvoj će se poziv s veseljem već netko iz kora odazvati, šapnuti riječi ispomoći i ohrabrenja. Sebični i posesivni još uvijek idu u ministarstvo po mišljenje.

Igor Brešan