Anita Miloš Tomaić / Susreti

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

———————————–

Bio dogovoren ili ne, susret je uvijek kratkotrajan, prolazan, u njegovoj biti je efemernost. No susreti se odvijaju u određenom vremenu i prostoru, stoga su i indikator promjene, oni su uvijek i iznova sjecišta ili stapanja različitih smjerova – ideja, asocijacija, percepcija, ali i formi. Polazeći od naslova, iako njime sugerira kako se radi o nestalnoj pojavi, umjetnica Anita Miloš Tomaić izložbu zamišlja kao seriju radova koji ipak daju naslutiti izvjesne prostore i takvi se, prema njenoj ideji, mogu shvatiti kao replika problematike društva i pripadajućeg mu sustava ovog delikatnog i vulnerabilnog doba čiji smo svjedoci. S druge pak strane, anulira ikakvo značenje, te svaki susret s radom nudi gledatelju kao vizualni poticaj za vlastite interpretacije, asocijacije i percepcije, trenutak od kojeg se sve mijenja.

Vizualni medij kojim se autorica izražava gotovo uvijek je crtež, ali ga u ovom slučaju možemo tumačiti kao poligon za eksperimentiranje s raznim tehnikama, metodama i vještinama što je razvidno u raznolikosti pojedinih serija radova. Izložba se sastoji od sveukupno četiri serije sljedećih naslova: Nešto se događa, Granica, Praznina i Postprostori.

Radovi iz serije naziva Nešto se događa nastali u tehnici ugljena na papiru nedvojbeno asociraju na kakvu atmosfersku mijenu poput oblaka, magle, dima, nagovještaja oluje. Što ih dulje promatramo, u nama pobuđuju osjećaj tjeskobe i neizvjesnosti, a to nam među ostalim daje naslutiti i sam naziv. Ne znamo niti možemo znati što nas očekuje. Ono što je posebno zanimljivo kod ovih radova jest metoda kojom su nastali. Autorica ugljen usitnjava kroz sito i u obliku prašine i sitnih čestica nanosi na papir. Pritom ugljen nije fiksiran na podlogu i pod vanjskim utjecajima, bilo namjernim pomjeranjem ili slučajnim trzajem primjerice, rad postaje živuće tkivo podložno transformaciji. Takvim eksperimentalnim pristupom mu, ostavljajući finalni rezultat nepredvidivim, autorica omogućuje da se sam uobliči. Proces je namjerno lišen ikakve gestualnosti, a posljedično tome i kontrole. Time Anita želi implicirati kako često ni ne možemo predvidjeti iznenadne promjene koje nas mogu zadesiti, kao ni utjecati na njih, pogotovo u svijetu i vremenu u kojem se danas nalazimo, kako navodi – u vremenu nelagodnog iščekivanja onog što dolazi sutra.

Iduću seriju radova, ujedno i središnji dio postava, sačinjava niz od dvanaest crteža naziva Granica koji modularno jukstaponirani ilustriraju obraslu zapuštenu prirodu nalik na šikaru. Nastali također u tehnici ugljena na papiru zauzimaju dimenzije gotovo prirodne veličine. Za Anitu ova šikara predstavlja svojevrsnu opasnost, podsjeća ju na prepreku od koje treba držati distancu, prijeteća područja na koja su nas u djetinjstvu upozoravali. Danas, za nju ona metaforički označava sve anomalije birokratskog i administrativnog sustava o kojem, htjeli mi to ili ne, ovisimo. Međutim, što se radu više približavamo radu on gubi svoj prvotni mimetički prikaz i preobražava se u beskonačnu imaginarnu formu. Upravo u tom preokretu pronalazimo ključ autoričina koncepta koji se odnosi na propitivanje pojma reprezentacije bilo u ikonološkom, bilo u ontološkom smislu. Slijedom toga, otvara se i pitanje prisutnosti samog objekta i njegove pojavnosti u prostoru. Prema teoriji slikovnog zaokreta američkog povjesničara umjetnosti W. J. T. Mitchella slike treba promatrati kao autonomne entitete čime sugerira kako prikazi imaju „život“ koji njegovi tvorci mogu tek djelomice nadzirati. ¹ Analogiju možemo povući i s konceptom prisutnosti umjetničkog djela francuskog filozofa i povjesničara umjetnosti Georgesa Didi-Hubermana u kojem inzistira na primarnosti gledateljeve reakcije na sliku, a umjetničko djelo promatra kao aktivno načelo koje je sposobno generirati vlastito značenje.²

U distinkciji s Granicom nalazi se Praznina, serija neuokvirenih crteža izvedenih nanošenjem prašine na papir. Nanizani jedan do drugog tvore prikaz horizonta. Njihova mekoća, suptilnost i decentnost u potpunoj su suprotnosti sa monumentalnim neprobojnim prikazom šikare. S jedne strane košmar, s druge smiraj. Međutim, oba prikaza simbolički predstavljaju svojevrsno ograničenje, jedan fizičko, drugi imaginarno u smislu nedostižnosti beskraja.

Jednako kao i dehumanizirani sustav postavljaju nas u poziciju bespomoćnog (pasivnog) subjekta.

I naposljetku, tu su Postprostori, radovi na kojima su prikazane različite geometrijske i apstrahirane forme. Autorica se u ovom radu na indirektan način bavi pitanjem nasljeđa, ističući vrijeme bitnim svojstvom prašine kao materijala, pomoću koje kreira nove (post)prostore. U statementu ove izložbe ističe kako ovaj rad nastoji osvijestiti moć sadašnjeg trenutka kao jedino vrijeme u kojem je moguće djelovati, kao i činjenicu da sve što je učinjeno (ili nije učinjeno) definira prostor i vrijeme koje tek dolazi.

Na kraju, možemo zaključiti kako se forme koje ovi crteži u svojoj neizvjesnosti stvaraju, prema Bourriaudovom shvaćanju, mogu definirati kao „trajni susreti koji se takvima pokazuju kada njihovi dijelovi sačine cjelinu čiji „čvrsti“ smisao u trenutku njihova nastanka potiče nove „mogućnosti života“.³ Drugim riječima nastaje otvoreno polje za pridodavanje raznovrsnih značenja iz našeg vlastitog imaginarija što je u suštini i Anitin cilj.

Kustosica Vukušić Ivana

¹ Moxey, Keith (2008.) Vizualni studiji i ikonički obrat, elektronsko izdanje, raspoloživo na: https://www.vizualni- studiji.com/skupovi/vkk_moxey.html

² Ibidem.

3 Bourriaud, Nicolas (2013.) Relacijska estetika i Postprodukcija, prevela Nataša Medved, Zagreb: MSU, str. 25.