Marko Marković / Anti tijelo

Selekcijom radova za izložbu u Salonu Galić, Marković stvara ambijentalnu instalaciju čiju formu čine zvuk, slika i prostor. Postavljajući dokumentaciju performansa u konfrontaciju prema zvuku audio rada, autor otvara paralelu te generira novu atmosferu. Dokumentacija performansa prikazuje izvedbu u kojoj autor kuca rukom o zid tijekom, koje razbija zglobove na prstima šake. Zvuk kucanja donosi određeni ritam koji se lomi kroz prostror. S druge strane, audio rad dokumentira riku Tigra – zvjeri zatvorene u kavez lišena slobode. Tijekom vremena, Marković pokušava komunicirati s tigrom Dimitrijem u zatvorenom kavezu te se njegov glas miješa s glasom životinje.

Sloboda čovjeka sastoji se u tome da slijedi zakone prirode jer ih je on sam priznao kao takve, a ne zato što su mu vanjski nametnute od bilo kakve tuđe volje – ljudske ili božanske, kolektivne ili individualne. Uzmimo simbiozu kao tip ponašanja u prirodi, pri čemu dvije pojedinačne vrste imaju koristi jedna od druge uzajamno se podupirući. Kako možemo sagledati naturalizam – odnos ljudi i prirode – odnos između ljudi i ne-ljudi?

 Pojmom „perspektivizam“ Eduardo Viveros de Castro označava sklop ideja i praksi koje nalazimo kod autohtonih naroda Amerike, a prema kojima se može odnositi kao prema kozmologiji. Takva kozmologija zamišlja svemir nastanjen različitim tipovima subjektivnih sila, ljudskih i ne-ljudskih, od kojih je svakoj podaren isti generički tip duše, odnosno isti sklop kognitivnih i voljnih sposobnosti.

 Posjedovanje slične duše implicira posjedovanje sličnih koncepata koji određuju da svi subjekti vide stvari na isti način. Točnije, pojedinci iste vrste vide jedan drugog (i isključivo jedan drugog) kao što jedan drugog vide ljudi, odnosno kao bića obdarena ljudskim obličjem i navadama, a svoje tjelesne i bihevioralne aspekte shvaćaju kao oblik ljudske kulture.

 Ono što se mijenja prelaskom s jedne vrste subjekta na drugi jest „objektivni korelativ“, označeni predmet tih koncepata: ono što jaguar vidi kao „pivo od manioke“ (zapravo piće ljudi), ljudi vide kao „krv“.

 Dakle, dok se naša moderna multikulturalistička ontologija temelji na simbiotskoj implikaciji jedinstva prirode i pluralnosti kultura, koncept autohtonih naroda pretpostavlja duhovno jedinstvo i tjelesnu raznolikost – ili, drugim riječima, jedna „kultura“, a više „priroda“.

 Svaka vrsta subjekta percipira sebe i svoj svijet na isti način na koji mi percipiramo sebe i svoj svijet. „Kultura“ je ono kako vidimo sebe kad kažemo „ja“.

Anti tijelo,  Marko Marković

Marko Marković, umjetnik mlađeg naraštaja, ubrzo nakon što je diplomirao slikarstvo 2007. u klasi profesora Gorkog Žuvele na splitskoj Umjetničkoj akademiji, svoj izraz pronalazi ponajprije u performansu i performativnim formama koje uključuju sudjelovanje publike, kao što je happening, akcije i intervencije u javnom prostoru. Osim autorski, Marković se performansom bavi i organizacijski: pokretač je Dana otvorenog performansa, DOPUST-A, koji je nekoliko svojih izdanja imao u Splitu, ali i u New Yorku. Osim toga, djeluje u performativnom punk/electro/noise bendu Ilija i zrno žita. Studijski je boravio u New Yorku, a trenutačno živi u Beču.

Jedan od prvih Markovićevih performansa, a koji se sada već možda može vidjeti i kao njegov programatski rad, pod nazivom Eksponat  izveo je 2008. godine u Splitu. Izložio je samoga sebe, no on je bio i čuvar sebe kao izloška, kako bi si time osigurao honorar namijenjen galerijskim čuvarima. Tom situacijom zarađivanja na izlaganju samoga sebe govori o poziciji suvremenog umjetnika, metaforički ali istodobno i doslovno: kao o vrlo konkretnoj socijalno-ekonomskoj situaciji.

Za Markovića je umjetnički čin, vidljivo je to i u svim njegovim idućim performansima, simbolički čin i sredstvo kojim će, između ostaloga, upozoravati na nepravde i okrutnosti suvremenog društva. Kao kada je na splitskoj Rivi istresao hrpu plastične ambalaže koju su odmah razgrabili sakupljači boca za recikliranje. Potencirajući vidljivost ove pojave upozorio je na dramatično siromaštvo i ekonomsku nejednakost koje vladaju oko nas. Ili kada je, zajedno s obespravljenim radnicima i radnicama Dalmacijavina i Uzora, izveo performans tijekom kojeg su mu radnice ‘uzele mjeru’ i prema njima iskrojile mu odijelo. Odjeven poslije u to Uzorno odijelo  on postaje, kako kaže, ‘glas naroda’ – on materijalizira i širi poruku radnika. Za taj je performans Marko Marković dobio Nagradu Radoslav Putar za 2011. godinu.

Druga linija njegovih performansa, samo naizgled i drugačije tematike, u sferi je radikalnog body arta. Naime, sredstvo izraza njegovo je tijelo, no tema je zapravo i dalje društvo, ili kolektivno stanje s njegovim negativnim ili pozitivnim konotacijama. Na primjer, u ciklusu performansa pod nazivom Iglanje, čija se svaka izvedba, počevši od 2008. godine, prilagođavala konkretnom društveno političkom kontekstu, a koji pak označava simbolom države ili regije koji ima na sebi, Marković gol, kao meta, staje pred publiku koja ga gađa pravim iglama. On pasivno trpi bol, publika je aktivna, a zapravo ju je umjetnik uspio provocirati da, u sigurnosti nadmoćne skupine, demonstrira bezrazložnu agresivnost nad slabijim pojedincem. U ciklusu performansa koji je pod nazivom Samojed  Marković počeo 2009., publika nije (tako) aktivna, ali je slično odgovorna. Njihova pasivnost dok promatraju kako performer kroz slamčicu iz svoje vene pije vlastitu krv, pretvara sve prisutne u sudionike – ili sukrivce – svojevrsnog autokanibalističkog čina. Godine 2009. u drugom nastavku Samojeda Marković je pojeo komadić vlastitog mesa.

Prema definiciji i podjeli body art praksi Miška Šuvakovića riječ je o “obliku djelovanja i rada s ljudskim tijelom u procesualnoj umjetnosti. Body art čine radovi umjetnika koji svoje tijelo ili tijelo druge osobe direktno upotrebljavaju kao objekt umjetničkog rada. U biološkom, fiziološkom, psihološkom i socijalnom smislom ljudsko tijelo postaje sredstvo, materijal i nosilac imenovanja, djelovanja i priopćavanja namjera i zamisli umjetnika. Tijelo umjetnika ili sudionika u realizacijama body arta isključivi je nosilac događaja. Umjetnik ne radi s predstavama, nego sa konkretnim fiziološkim, psihološkim i bihevioralnim situacijama.” Šuvaković razlikuje analitički body art, ekspresivni ili ekspersionistički, te bihevioralni body art. Marković bi, ako potražimo analogije na primjer s povijesno najvažnijim umjetnicima takvih performansa Ginom Pane i Guenterom Brusom iz 1970ih koji na razne načine režu, ozljeđuju vlastita tijela i nanose si bol ili autokastracijskim performansima Boba Flanagena, mogao pripadati ekspresionističkom body artu. No ritualizirano nanošenje boli koje kod spomenutih umjetnika ima svojevrsni psihološki pročišćavajući odnosno terapijski učinak ili služi izazivanju granica zabranjenog i zazornog, u Markovićevu slučaju ima izraženiju društvenu provenijenciju i konotaciju. Kao što se na primjer događalo i u ranim performansima Marine Abramović koja vlastito boli izloženo tijelo uvijek smješta u točno određeno društveno-povijesno mjesto i vrijeme. (Markovićev se body art, prema tome, još više razlikuje od umjetnika kao što su na primjer Orlan ili Stelarc koji svoja tijela kirurškim metodama pretvaraju u kiborge, himere ili umjetno konstruirane identitete.) Svoj body art Marković određuje ponajprije kao društvenu kritiku, kako kaže, oni su metafora kojom prikazuje što nam “jedino preostaje kao posljednja pobuna”, kao “politički protest kojim se izravno suprotstavlja cinizmu moći na vlasti koja od ljudi – poslušnih, poniznih građana – oblikuje vampire s autokanibalističkim strategijama preživljavanja.”.

Da je na strani mase obespravljenih i ekonomski iskorištavanih, Marković će pokazati i svojom serijom radova American Spring nastalim za njegova dvogodišnjeg boravka u New Yorku. Bio je tamo i za trajanja pokreta Occupy Wall Street, koji je svojom kamerom predano bilježio nekoliko mjeseci. U posebno štićenoj zoni Wall Streeta izveo je performans Zaoštravanje. Na tom znakovitom mjestu, na cesti usred financijske četvrti New Yorka, blizu burze, gdje su se još dobro pamtile mase prosvjednika, Marković je izvadio dva golema kuhinjska noža, ubrzavajućim pokretima jednog o drugi brusio im je oštrice. Koliko i demonstracija svakodnevne kuharske radnje ili prikaz kako oružje činom performansa postaje umjetničko sredstvo, kako je pred policijom opravdavao svoj čin, ovo je bila jednako stvarna i vrlo simbolična gesta. Umjetnik je uprizorio sliku ‘zaoštravanja’ društvenih odnosa i, kako kaže, “odaslao jasnu poruku”: upozorenje financijskim moćnicima u ime svih onih 99%.

Na Wall Streetu Marković je izveo i performans Zvijer. Marković se umiješao u gomilu ljudi koja tamo danonoćno obilazi golemu brončanu skulpturu bika, simbol financijske moći, agresije, optimizma i prosperiteta, kao neku vrstu suvremenog zlatnog teleta, i poduhvatio se njegova laštenja, do visokog sjaja, kako i priliči uobličenju suvremenog božanstva.

Jedna druga snažna zvijer, ovaj puta živa, poslužila je Marku Marković za oblikovanje audio rada za Sliku od zvuka. Zove se Dimitrij, živi na Marjanu u Splitskom zoološkom vrtu, u najboljim je godinama. Zatočen je, no ne i ukroćen, nikako bezopasan. Njegov je glas Marko Marković htio čuti, pa čak pokušati s njim i komunicirati.

Evelina Turković

Selekcija radova

Video dokumentacija performansa
Prirodna selekcija (2016) Linz, Austrija

Audio instalacija
Dimitrij (2015) Split, Hrvatska

Autori: Marko Marković i tigar Dimitrij

Ton majstor: Tomislav Šamec

Zahvaljujemo na suradnji Hrvoju Cokariću, Splitskom zoološkom vrtu, a posebno timaritelju Ivanu.