Miran Šabić / Arhiviranje memorije

Sposobnost pamćenja jedna je od najvažnijih tekovina čovjekovog razvoja koja ga razlikuje od ostalih živih bića, te predstavlja osnovu za stjecanje raznolikih znanja i ovladavanja njima. Pojam ljudskog sjećanja ili pamćenja evocira nešto što je zaustavljeno u vremenu i što pobuđuje reminiscenciju na prošlo zbivanje ili događaj. Na taj način sjećanje na nešto što se dogodilo u prošlosti itekako djeluje na našu sadašnjost i utječe na našu budućnost. Utoliko je čovjek skup osobnih sjećanja, a upravo nas naša iskustva čine onakvima kakvi jesmo. Memorija tako predstavlja sintezu vremena i identiteta.

Maštu Mirana Šabića još od djetinjstva zaokupljaju doživljaji i sjećanja koja je upijao kroz pripovijedanja najbližih članova obitelji dok su mu nesebično prepričavali zanimljive povijesne i obiteljske priče. Prateći autorov umjetnički rad od samih početaka do danas uviđamo kontinuiranu preokupaciju pitanjem identiteta, memorije i života poslije smrti. Navedene teme Miran Šabić interpretira unutar pojedinih ciklusa, pritom izbjegavajući doslovnu interpretaciju i ilustraciju teme, ljudi ili događaja. U prikazima jednostavnih svakodnevnih trenutaka u životu koje često zaboravimo (iako nas možda upravo oni nesvjesno definiraju), te bilježenju naizgled običnih predmeta koji nose izražena sjećanja na voljenu osobu koju smo izgubili, autor pronalazi sličnosti i poveznice s vlastitim životom. Pojam pamćenja, sjećanja i memorije zastupljen je i u doktorskom radu Mirana Šabića unutar kojeg je autor proveo kompleksno istraživanje na temu arhiviranja memorije na granici života i smrti.

Izložba Arhiviranje memorije predstavlja vizualni dio doktorskog rada čije je polazište istraživanje pojma memorije na granici života i smrti, odnosno preispitivanje načina na koji vizualna memorija zdravog ljudskog bića, koja se pojavljuje kao refleksija upravo na toj granici, definira čovjekove vrijednosti prema životu. Budući da sjećanje i pamćenje grade čovjeka i njegov identitet, Miran Šabić je svoje istraživanje bazirao na osobnim sjećanjima kroz slike koje pojedinac pohranjuje tijekom života, a pojavljuju se skupno u trenutku prijelaza u kliničku smrt. Ponukan teškim trenucima proživljenim prilikom bolesti i smrti djeda i bake Miran Šabić odlučio je istražiti kakav i koliki utjecaj imamo na svoju okolinu, tj. koliko svojim životom i djelima ostajemo zapamćeni u svijesti drugih ljudi.

Izvedba likovnog dijela rada koncipirana je kao multimedijska instalacija vizualne rekonstrukcije vlastitog života umjetnika koju su ispričali njegovi bliski prijatelji. Pojam arhiva u Šabićevom radu referira se na proživljeni trenutak zabilježen i potkrijepljen određenom dokumentacijom, čime se stvara čitava mreža događaja vezana uz taj trenutak. Prostorna instalacija sastoji se od tri jednakovrijedne cjeline. Svaku cjelinu čini video rad i grupa crteža koji se direktno referiraju na sadržaj pojedinog video rada. Snimke su iskazi osoba bliskih autoru o događajima koji su, prema njihovom mišljenju, definirali odnos s autorom. Dokumentaristička snimka u kojoj je intervjuirana osoba smještena u središte kadra ispred neutralne pozadine omogućuje promatraču da gradi priču kroz sadržaj koji sluša, ali i popratne elemente poput načina govora, tona i emocija koje prima od naratora, a koje izlaze na površinu prilikom prisjećanja određenog trenutka iz prošlosti. Video rad je prikaz individualne memorije kroz prezentaciju vlastitog sjećanja uključenog pojedinca, dok se u dijelu s crtežima nadopunjava znanjem i prisjećanjem autora na isti događaj čime je formiran skup različitih sjećanja o istom iskustvu. Karakter događaja iščitavamo kroz mimiku lica, fokusiranost na detalje, raspoloženje i emocije intervjuirane osobe, što zaokružuje priču i daje cjelovit doživljaj situacije interpretirane iz dvije različite pozicije dvaju aktera uključenih u isti događaj.

Tri predstavljena video rada polazišna su točka instalacije, dok glavni praktični dio čine grupe crteža predmeta koje autor ističe kao dokaze priča ispričanih u video radovima. Prikazani predmeti svojevrsni su tragovi podijeljenog trenutka. Umjesto doslovnog narativnog prikaza samog događaja Miran Šabić odabire portretirati predmete koji su bili sastavnim dijelom ispričanog događaja. Crteži većih dimenzija izvedeni laviranim tušem i perom omogućili su autoru autentičan prikaz predmeta. Zgužvanost košulje i namještenost rukava pridonosi životnosti i realnosti samih predmeta koji djeluju kao da su prošli cijelo ispričano iskustvo, pa se promatrač s njima lako povezuje i poistovjećuje. Predmeti koje umjetnik interpretira svima su bliski i poznati, te vizualnim jezikom prate priču iz video zapisa. Prikazani u prirodnoj veličini s mnoštvom detalja djeluju poput obilježja određenog vremena, što dodatno potencira tonski crno-bijeli prikaz koji potiče ideju stvaranja simbola od određenog predmeta kao važnog sjećanja koje je u filmovima redovito bilo diferencirano od realnog protoka vremena izdvojenim crno-bijelim kadrovima. Određene predmete na crtežima spomenula je osoba iz video zapisa, dok je pojedine predmete dodao umjetnik i oni čine dio njegovog osobnog sjećanja na isti događaj. Na taj način uviđamo kako je riječ o subjektivnom i krajnje individualnom dojmu svakog uključenog pojedinca, dok svi zajedno pružaju zaokruženiju priču jednog sjećanja. Izlaganjem video rada i crteža dolazi do sinteze sjećanja osobe koja događaj opisuje, te sjećanja autora koji je i sam bio dio tog događaja. U kontekstu rada crteži preuzimaju funkciju fotografija i u formi mentalnih slika prate određena sjećanja iz prošlosti. I dok svaki predmet može biti direktna asocijacija i poveznica s autorom u kontekstu ispričanog događaja, on ujedno predstavlja i univerzalni simbol, pa ostaje na posjetitelju hoće li pomoću predmeta vizualizirati trenutak koji je ispričan u video radu ili će prizvati vlastita sjećanja inicirana percipiranim predmetom, te tako zaći u područje osobnog iskustva.

Zanimljivo je kako Miran Šabić najčešće odabire prikaz predmeta, a ne ljudi uključenih u priču. Iako su bliske osobe ključni nositelji sadržaja ovog i mnogih drugih ciklusa, predmeti u njegovom radu preuzimaju funkciju čuvara određenog sjećanja i trenutka. Svaka osoba na poseban način doživljava određeni događaj i pohranjuje ga u svoje sjećanje, a sa svakim gledateljem predstavljeni rad dobiva jedinstvenu interpretaciju, doživljaj i završetak, čime izložba ostaje kontinuirano otvorena i stalno mijenjajućeg karaktera unutar osnovnih smjernica i postavki zadanih video iskazima i pratećim crtežima. Uključenjem većeg broja gledatelja koji prizivaju vlastita sjećanja dolazimo do pojma kulturne memorije kao jedne vrste kolektivne memorije koju dijeli određeni broj ljudi u istom društvu, te se odnosi na kulturni identitet svakog čovjeka.

Daljnjom analizom prikupljenih i interpretiranih materijala Miran Šabić spoznaje kako su njemu dragi ljudi umjesto, možda logično očekivanih, važnih događaja, spontano izabrali i prepričali svakodnevne zajedničke trenutke obilježene pozitivnim ozračjem što je navelo umjetnika da se zapita je li moguće da ta mala sjećanja od kojih se naš život sastoji, ukoliko ih se tako često i lako sjećamo, zapravo čine ključna sjećanja koja oblikuju naš život?

Dijeljenjem vrlo osobne priče i iskustva Miran Šabić u svom radu dokida iluziju nedodirljivog umjetnika te omogućuje promatraču da osjeti bliskost i poveže se s njim na temelju sličnih proživljenih svakodnevnih iskustava lišenih velikih očekivanja. Kontekstualizacijom događaja iz vlastitog djetinjstva, evociranjem tradicije pripovijedanja i objedinjavanjem svojih sjećanja, kao i sjećanja bliskih osoba na isti događaj unutar multimedijalne instalacije Miran Šabić ukazuje kako su sjećanja, proživljena iskustva i trenuci bit samog života čime potvrđuje misao španjolskog filmskog redatelja Luisa Buñuela s kojom je i zaključio svoj doktorski rad: “Trebamo početi gubiti sjećanja, makar i djeliće, da bi shvatili kako su sjećanja ono što čini život. Život bez sjećanja, zapravo nije život, isto kao što inteligencija bez mogućnosti izražavanja nije zapravo inteligencija. Naša sjećanja su naša koherentnost, naši osjećaji, čak i naše djelovanje.”

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.