Hrvoje Marko Peruzović / Arkadija

Naše je vrijeme takvo kakvo je; sklono je mijenama, ali ne i odricanju od isključivosti pa je čest slučaj u suvremenoj umjetnosti da se pojedinačni nazor narcisoidno izdiže na ontološku ravan. Peruzoviću je strano takvo viđenje. Možda i zato što mu je sve što treba, a izričaj potiče, na dohvatu ruke. I što su mijene koje se događaju njemu kao i svakome tko se bavi ovim poslom, rezultat strpljiva, postupna traženja, ne ažurnosti nego najsretnijeg rješenja. Dosadašnji Peruzovićev opus nas je navikao na očekivane promjene, one koje su najavljene prethodnim ciklusom, a koje su tada u najavi ostavljene da fermentiraju do zrelosti uobličenja kakva su sada pred nama.

Prvi naš susret s ovim slikarstvom uključivao je krajolike utemeljene na vjerovanju da je slika simbol druge nevidljive realnosti, simbol a ne stvarnost; onako kako su to shvaćali naši “medulićevci”. Već slijedeći susret sa Peruzovićevim krajolicima takvo razmišljanje je prepustilo mjesto novom, onom sazdanom na provjerenom, dakle pouzdanom likovnom iskustvu njegovih aktova. Dominira redukcija koja je pomela boju prepustivši oslikanu plohu čitkom, analitički jasnom crtežu. Slikar koji je uvijek volio otvorenu rečenicu onako u slutnji, sada je zatvara, ovjeravajući je istovremeno s više “pečata”. Naime, opisnu očitost crteža potvrđuje tekstualnim komentarom, naslovnicama. Premda slikar nije nikada do sada bio bliži vremenu u kojem živi, u kojem “nazore svodimo na pojmove” ovom mutacijom znaka nije kliznuo u pojam, ali je zato površinom slike ovladala naglašena konstrukcija, ostavljajući sve manje prostora slikarevom instiktu.

To udvostručenje nastavlja se i ovdje na ovoj izložbi; npr. na izloženim “palačama”. Postoje klasično shvaćeni pejzaži, kao npr. ovaj ovdje izloženi “bor”, ali i oni civilizacijski, ovdje, u vidu tlocrta (palače) koji samim svojim vizualnim obimom kao znak (tlocrt), isključivo kao znak, predstavlja stilizaciju kojoj se slikar na “klasičnim” pejzažima nikad ne približava. “Palača” je slika na kojoj je značenjsko prvi put u istoj interesnoj ravni sa pikturalnim. Metafore plakatne doslovnosti naviru odasvuda, konkretno, na južna vrata Rim (SPQR + skarabej), na “zlatna” kršćanstvo (križ, INRI), a na istoku vječnost (pentagram), ukrižavaju se, preslojavaju u kompleksne aluzivne strukture, koje će se posložiti i dekodirati naknadno; izvan slike, u glavi gledatelja. Slikar će se za trenutak zadržati u tom metaforičnom miljeu i na slici “Bor” na kojoj će metafizičkim komentarom obojiti osnovni motiv, koji kolikogod bio daleko od svog parnjaka iz prirodne zbilje ipak je bliži njemu nego tom generaliziranju. Naime, sugerira gledatelju da neku nebesku konstelaciju izvedenu diskretnim, mekim crtežom poveže sa borom, ali je pritom ostavlja u naslućaju, kao daleku aluziju koja nikada ne izlazi iz diskrecije drugog plana; jer je samo slutnja.

Ako je palača dovršenje započetog oni ovdje izloženi “klasični” pejzaži krenuli su, čas preskačući čas prateći svoja vlastita iskustva, svojim, malo drugačijim putem. “Bor” se tako raširio vodoravom formata. Slikar se vraća svojoj staroj zaokupljenosti kadrom unutar kojega, pak, impresionira vrlo osjetljiv kompozicijski sklad postignut dijagonalnom korespodencijom diskretno izvedenih crteža krošnji smještenih u lijevom kutu dolje sa onim u desnom gornjem kutu koja drži kompozicijsku razložnost mase osnovnog motiva – bora. Dodatnu potporu u održanju te prhle, fragilne kompozicijske zamisli slikar oblikuje balansom Ťpraznogť, lijevog dijela slike onom desnoj polovici u kojoj je smješten bor a koju po vertikali dodatno ukotvljuje šapat crteža stabalca gore i tihim propnjem crteža grančice dole. Slika se potpuno povinuje zakonitostima okvira, dakle i zadanog formata, što udaljava ovu i ovakve slike od aktova kao provedbenih uzora. Ipak, jeka aktova osjeća se u obliku stabla bora i njegovoj impostaciji; kao replika nogu aktova.

Iskušavši se u tom finom, majstorskom uobličenju slikar se ponovno vraća svojoj stalnoj zaokupljenosti okvirom, kadrom i tektonikom popune oslikane površine na slici “Vrt”. Slikar geometrizmom intervenira u pejzažu pretvarajući prirodu u vrt, u artefakat. Krošnja stabla je neprirodna, pravokutnog oblika. Da sve bude “pod pravim kutom” i tlo se rastvorilo pravokutnim otvorom da bi primilo stablo drva. Odnosno, da bi se podesilo kompozicijskim pravilima koje kao ni na jednoj dosad viđenoj slici ovog slikara proističu iz pačetvorine okvira. U sve ovo i nad svim ovim je sveprisutna ali neupadljiva sinteza. U ideji i njenoj provedbi.

ANDRO FILIPIĆ