Stipan Tadić / Biciklistički dnevnik

Stipan Tadić, kojeg mnogi trenutno ubrajaju u jednog od najtalentiranijih domaćih slikara na hrvatskoj likovnoj sceni, predstavnik je dijela nove, mlade generacije umjetnika koja pripada smjeru takozvanog novog hrvatskog realizma. Zajednička im je karakteristika povratak figuraciji, realnosti prikaza i naraciji, unatoč njihovih međusobno vrlo heterogenih stilskih izraza, različitih medija i različitih načina pristupa. Stipan Tadić, kad govori o svome stvaralaštvu, uvijek voli reći da se bavi slikarstvom u tradicionalnom smislu; da želi demistificirati slikarstvo i približiti ga publici. Ali mu istovremeno i vratiti dostojanstvo realno-prikazivačkog pristupa. On voli klasične slikarske i crtačke tehnike i postupke, metjerski maksimalno izbrušenu formu, besprijekornu kompoziciju i realističan prikaz – onakav kakav on u stvarnosti  jest i kakvim ga on vidi. Zato je njemu od bitne važnosti pitanje neposrednog opažanja vidljivog svijeta. Pitanje realne stvarnosti i pitanje istine. Međutim, ma koliko se u svojim radovima trudio vidljivi svijet prikazati perfekcionistički vjerno i gotovo fotografski točno, on ga ipak nikada ne imitira, nego ga na svoj autorski način reproducira, odnosno suvremeno interpretira na način svoga vremena i svoje generacije. Jer unatoč ustrajanju na detaljistički preciznoj realnosti, ne može a da se ne dotakne i u svoj rad ne uključi i druga aktualna iskustva, sredstva i postupke današnjice – recimo elemente ilustracije i stripa, neopopartističku grotesku, paradoks i ironiju, novu estetiku ružnoga i odbojnoga, kao i suvremeni etičko-ekološki diskurs.

Sve ovo ponajbolje se iščitava u Tadićevom intrigantnom ciklusu BICIKLISTIČKI DNEVNIK/ROAD KILL – seriji od 19 crteža maloga formata, nastalih prema fotografijama pregaženih životinja na koje je nailazio vozeći se biciklom. O tome on priča: „Slike predstavljaju ilustracije mrtvih životinja koje sam susreo i fotografirao na svojim biciklističkim putovanjima kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Albaniju i Italiju. Napravljene su kao enciklopedijski crteži iz 18.st., pa su tako i izrađene u tehnici jajčane tempere. Pravilno poredani, crteži čine kratku narativnu priču u kojoj se oblici mrtvih životinjskih tijela od početka prema kraju sve više stapaju s tlom i okolinom, postajući nalik apstraktnim oblicima te na kraju dolazi do njihove potpune neprepoznatljivosti. Zadnja ilustracija predstavlja Raj, gdje se sve životinje ponovo susreću uz bicikl, koji predstavlja miroljubivi način transporta i neagresivan način života.“

Svaki rad Stipana Tadića vizualni je zapis dijela njegove biografije. Slikajući i crtajući on uvijek slikovno ispisuje događaje iz svoga života. Tako i ovdje. Vizualna priča tu je rezultat stvarnoga perceptivnog iskustva. Prikaz događanja sažet je u ne-kronološki sekvencijalni niz od 19 crteža i njime se detektira i (raz)otkriva problematika. Autorov hiperrealistički način vizualnog pričanja pritom ne rekonstruira sam događaj, nego forenzički pedantno evidentira njegove posljedice. Međutim, Tadićeve naizgled hladne i krajnje precizne ilustracije pregaženih životinja nisu beskrvni udžbenički anatomski crteži, s urednom, detaljno iscrtanom shemom svih organa, već emotivno-mučne bilješke cestovnog masakra, s neuredno razbacanim i razvučenim krvavim organima i dijelovima tijela životinja-žrtvi. Odabrani model vizualnosti zato je naturalistički prikaz, dok estetska kategorija ulazi u područje „ružnoga i odbojnoga“ – ali istodobno izrazito sugestivnoga, a pritom metjerski izvrsnoga i likovno profesionalnoga. Umjetnik se tu pojavljuje kao likovni svjedok događanja i kao društveni subjekt, bilježeći nasilje nad prirodom – faunom, u današnjem tehnicističkom društvu, pritom propitujući i stanje duha modernoga doba. A tu bilježeći neosjetljivost, ignoranciju i nedostatak empatije kao normu ponašanja. Njegove neuljepšane slike smrti izazivaju osjećaj tjeskobe i odbojnosti. Izazivaju i osjećaj apsurda zbog sraza suprotnosti; zbog grotesknih scena rastrganih životinjskih kadavera u ambijentu idiličnoga krajolika. Dva su to svijeta u kontrapunktu: živa i mrtva (ubijena) prirode i u konačnici, metafora suvremenoga života, sa svim proturječjem događanja između dvaju svojih polova – Arkadije i Kalvarije.

Susret sa smrću, koja iz mrtvih očiju gleda promatrača (pa bile to i mrtve oči životinja) ostavlja uvijek neki trag i inicira neke vrijednosne pomake. Stipana Tadića je susret s pregaženim životinjama emotivno pokrenuo. Nažalost, u realnom svijetu nije se više mogao uplesti u tu priču. Ali se u nju upleo u svome slikarstvu – i onda je tu na svoj način završio. Riješivši nepravdu zločina ubijenih životinja njihovim uskrsnućem u boljem i pravednijem svijetu i vrativši ih u božanski Raj iz kojega su biblijski i potekli.

Višnja Slavica Gabout