Bojan Koštić / IN FRAME

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

_______________________

U filmskom jeziku, frame (kadar) naziv je za jednu od mnogih nepokretnih slika koje sastavljanjem čine konačnu, pokretnu sliku. Frame označava bitnu i neizmjenjivu prostornu karakteristiku svake snimke, jedan neprekinuti čin snimanja, omeđeni prostorno-vremenski kontinuum onoga što se prikazuje.

U seriji multimedijalnih radova prikazanih na ovoj izložbi, a može se reći da se radi o seriji autoportreta, u kojoj autor izlaže vlastitu pojavnost kao metaforu za konflikte koji osjeća, Bojan Koštić koristi frame kao medij. Frame je u osnovi medija, a frame je ujedno i sam predmet izlaganja. Frame, osim što predstavlja granicu, ograničenje, on je i čvrsta struktura koja definira – okvir. Koristeći vlastito tijelo i postavljajući ga u suodnos s datostima pojedinačnih struktura, Koštić gradi svoj odnos s prostorom. I mada se zatvarajući u predmete izolira od njega stvarajući čvrstu i jasnu granicu – frame, u jednom od radova on ne bježi od vanjskog prostora, dapače on je upravo u njemu, auto-referirajući se tako i na sam prostor u kojem izlaže i reagirajući na njegove postavke. Međutim, intencija je promišljena, i prostor je tu kao još jedna bitna supstanca, potencijalno i alegorija umjetničkog svijeta. Frame se tako, u svom trojakom značenju odnosi i na sustav, a Koštić ga koristi za uvođenje kritičkog diskursa.

Raspravljajući o izvaninstitucionalnoj kritici u umjetnosti, Andrea Fraser kaže kako je “danas nemoguće biti izvan.”^[1] Pri tome se “izvan” odnosi na sve ono što čini konceptualni, produkcijski i distributivni aparat umjetnosti, koji samim tim što određene načine djelovanja prepoznaje kao umjetničke, također, institucionaliziran. To “izvan” postoji, no nema fiksnih, suštinskih karakteristika, tj. odnosi se na ono što u nekom trenutku ne postoji i kao objekt umjetničkih diskursa i praksi. Ali kao što umjetnost ne može postojati izvan polja umjetnosti, tako ni mi, kao umjetnici, kritičari, kustosi, ne možemo postojati izvan polja umjetnosti. Jer i ono što radimo izvan polja, u mjeri u kojoj ostaje izvan polja, ne može imati učinka unutar njega. Hans Hacke u tom smjeru tvrdi kako zajednički sudjelujemo u održavanju ili razvoju ideološke strukture društva, pa su tako i umjetnici ti koji djeluju unutar tog okvira, postavljaju taj okvir i bivaju njime uokvireni^[2].

Iako nastali najvećim dijelom 2020. i 2021. godine, u doba pandemijskih zatvaranja i izolacije, ovi radovi nisu direktna referenca na pandemiju, ali ono što ta situacija jest nepobitno potakla je bilo plodno tlo za preispitivanje vlastite pozicije u umjetničkom sustavu. Koštićeva pozicija kao umjetnika ali i dugogodišnjeg voditelja jedne umjetničke organizacije u sustavu koji je definiran nekim ustaljenim pravilima i vrijednostima je dualna – s jedne strane ima uvid autora a s druge organizatora. U doba posvemašnje projektizacije sustava a posljedično i života, Koštićevo pitanje je pitanje nesigurnosti i dvojbe – gdje sam tu ja?

S dozom humora i ironije, postavlja se svuda. Ali to svuda ne postoji – svuda je zatvoreno u jedan, prenosivi element koji se lako prilagođava drugom prostoru. Tako se doslovno i metaforički zatvara u komad galerijske opreme, a usmjeravajući pogled lijevo-desno izvan kadra u kojem je zarobljen, njegove oči zbunjeno pokušavaju dokučiti gdje se nalaze. Akumulirana iskustva pretače u geste i minimalnim radnjama unutar nametnutih si okvira prikazuje i prenosi različita stanja: “U medij se zatvaram, ali se kroz njega i oslobađam”. Performativni činovi zadržavanja daha i potapanja samog sebe, ili pak kucanja šakom po ekranu u beskonačnom loop-u reflektiraju strah, strepnju, izgubljenost, dezorijentiranost, pritisak i prazninu.

Kroz prikazivanje vlastite unutrašnje borbe i sumnje u ispravnost galerijskog sustava danas, i sam ulazi u kontekst sustava – koristi sustav, dio je sustava i izlaže sustav. Slijedi pravila i istodobno ih preispituje. Vraćajući se na Andreu Fraser, ako za nas ne postoji izvana, to je zato što je institucija (frame) u nama, a van sebe ne možemo izaći.  Koštić ne nudi rješenje (jer je upravo ta nemoć sukus ovih radova) ali nam ukazuje i podsjeća nas na njih, nudi nam utjehu međusobnog razumijevanja i humor kao makar prividan bijeg iz (samo)nametnutih nam okvira.

Jasmina Šarić