Ana Kuzmanić / Bon Appétit
Namjesto pomno aranžiranih mrtvih priroda- kompozicija koje su nekad davno stvarane za meditativno uživanje promatračeva pogleda, radovi Ane Kuzmanić iznenađuju plijeneći iznimnom vedrinom i zaigranošću boja i oblika. Usprkos ležernosti te prve doživljajne konstatacije, oni na tematskoj razini predstavljeju ozbiljan komentar aktualnih problema globalne civilizacije, što umjetnici polazi za rukom gradnjom likovnih metafora zbilje predmetima i znacima izvučenima iz inventara svakodnevnice. Njezinim platnima iz serije Bon appetit dominiraju krupni planovi skupine nemarno “rezanih” tanjura uvećanih proporcija, na koje su aplicirane figure životinja simboličkih značenja, jasno i duboko ukotvljenih u povijest civilizacije.
Prisvajanjemuporabnih predmeta s područja “gastronomskog” konzumerizma (a što se odvija u smjeru pop artističkog naslijeđa) zoomorfna ornamentika stavljena je u suvremeni kontekst, a impostacijom u prostor podložen mapom svijeta dodatno je akcentuiran i termin globalnog. Od dekorativnog znamenja oživljen je “bestiarij novog svijeta”; simboli prvotno religijske provinijencije prešli su put od diviniziranih likova do današnjih označitelja prehrambenih bolesti. Simbol zermlje hraniteljice ili svete krave (Indija) tek je opasnost od kravljeg ludila; patka od simbola bračne sreće )Japan, Daleki istok) postaje prijetnja ptičje gripe, kao i pijetao simbol svjetlosti u mnogim kulturama i kršćanski simbol Kristovog uskrsnuća; dok svinja znak za obilje (Kina) i pohotu (Islam) signalizira opasnost od virusnih zaraza i kuge.
Ana Kuzmanić koristi se signalnom komunikacijom i konciznim načinom vizualiziranja ideja. Očekivana angažiranost kao diskurs kojim bi se tretirala danas vrlo kurentna tema “ohlađena” je, međutim, gotovo do razine mirne konstatacije o potencijalnoj životnoj opasnosti civilizacijskih razmjera, i namjerno “zagubljena” u doživljajnom šumu ludičke slikarske igre. Preciznije, njezina kritika kao oružje rabi spregu ironije – skrivene i u znakovitom naslovu ciklusa, i nostalgičnosti.
Prizivanje u sjećanje izgled starinskih zidnih krpa- nekadašnjih kuhinjskih proklamatora mita idilične sreće i harmonije, kao i uporaba “vez križića”, tog relikta tradicijske (i pri tom Isključivo ženske) kulture kao crtačkog aparata ili ornamentike, dodatno potencira fingirano sladunjavu ležernost u tretiranju današnje viture klasičnih biblijskih i inih religijskih motiva drevnih civilizacija. Naime asocira nas, kao što kaže sama umjetnica, na neko drugo doba kada su naše bake vezle, a kada je odnos prema ritualu blagovanja kao i odnos među ljudima bio drugačiji. Današnja kultura, njezina površnost i zaigranost, u kojoj istine i činjenice, ma koliko krucijalne bivaju relativizirane (upravo stoga što su preteške da bi se konzumirale), svoj prikladan odraz može naći u ironiji – “tom svojevrsnom zrcalo što lako izobličuje, a u krajnje se najprirodnije uspijevaju ogledati suprotnosti i konflikti prividno harmonične stvarnosti, kao i svjetonazori kojima je stalo do zastiranja i umirivanja (Klaus Honnef).
No, likovni siže slika izloženih u Salonu Galić predstavljaju znakovi i njihova funkcija ukrasa. Oduvijek su, naime, mitsko simbolički elementi nalazili u ornamentu svoje povlašeteno područje, a dekorativnu funkciju imali su i onda kada bi se izgubila svijesto o njihovu dubokom ili skrivenom značenju. Nažalost, Kao što su nestali složeni duhovni simboli, tako je i doba velikih doktrina/ideja odavno za nama. Projekt globalizacije od njih je stvorio ures, a namjesto blagostanja kompletan asortiman ponude ćine tek globalne bolesti, prijetnje i problemi…
Jasna Gluić