Boris Burić / Radno vreme

Za vrijeme trajanja izložbe Marije Eichhorn 5 weeks, 25 days, 175 hours, osoblje galerije Chisenhale neće raditi. Galerija i kancelarija bit će zatvorene od 24. travnja do 29. svibnja 2016. godine.” Ovako je glasila poruka postavljena na vrata londonske galerije namijenjena posjetiteljima samostalne izložbe njemačke umjetnice Marije Eichhorn. Godinu dana ranije Eichhorn je prilikom pripreme izložbe razgovarala s osobljem galerije o njihovoj radnoj svakodnevici, ulogama koje imaju u funkcioniranju i održavanju vrlo dinamičnog programa. Unatoč izjašnjavanju zaposlenih da uživaju u svom poslu i da su mu posvećeni, brojni izazovi s kojima se suočavaju u ponavljajućim zadacima, administraciji, pritiscima brzog tempa i nužnosti osiguravanja financijskih sredstava za rezultat su imali neizbalansiran privatni i poslovni život, nedostatak vremena potrebnog za strateško planiranje i umjetničko istraživanje. Kao umjetnica koja se u svom radu bavi propitivanjem logike institucionalnih struktura i „mehanizama pravnih, društvenih i financijskih procesa“ (K. Guggenheim i P. Staple), Eichhorn se nije dvoumila oko odluke da u periodu izložbenog termina galerija bude zatvorena, a zaposleni dobiju plaćeni odmor. Ovakvim kritičkim gestom umjetnica je bila, kako je i sama isticala, zainteresirana, s jedne strane, da stvori mogućnost raskidanja okova kapitalističke logike razmjene i da omogući drugačiji način života neuslovljen stalnim radom za novac, a s druge strane, da ukaže na umjetničke trendove koji nisu imuni na tržište i uobičajene načine proizvodnje i potrošnje u suvremenom kapitalizmu.

Ovo je samo jedan od recentnijih primjera na podužoj listi umjetnika koji su od šezdesetih godina XX. stoljeća čin zatvaranja galerija ili neodržavanja izložbi izvodili kao vrstu akcije, protesta, statementa, kritičkog govora u vezi s različitim aspektima funkcioniranja umjetničkog i galerijskog sustava, uvjetima rada umjetnika, represivnim političkim režimima, neprijateljskim licem neoliberalizma. Iako se nije odustajalo od formata izložbe, radikalno su se propitivale njezine konvencije, pravila izlaganja i interakcije s umjetničkim djelima, komunikacija s javnošću, dok su fizički i diskurzivni konteksti postali medij i izraz per se za izravnu ili suptilnu subverziju, iskaz i kontinuirani eksperiment.

Umjetnik Boris Burić gleda svoja posla, a i vi biste, ali ipak radoznalost mami da kroz procijep jedva razmaknutih zavjesa iza zaključanih vrata galerije zavirite u mjesto umjetničkog događaja. U toj namjeri malo vas ometa i natpis „Vraćam se za 15 minuta” – jedna od brojnih varijacija dobro poznate poruke namijenjene uglavnom nestrpljivim kupcima. Situacija podsjeća na neizdržljivost pred izlozima dućana i šiberima kioska dok nervozno vrtimo glavom iščekujući da se pojavi prodavač da nas usluži, pomalo i u nevjerici što je baš tada morao skoknuti do banke da preda pazar, do susjednog kafića u toalet jer ga nema na svom radnom mjestu, ili da napravi pauzu za ručak pošto gazda ne voli kada je pred mušterijom s punim ustima. I dok se čekanje revnih potrošača polako pretvara u blagi bijes, započinje nervozno gledanje na sat ili mobilni telefon, u procjeni je li „odmah” tek počelo, znači li „brzo” skoro ili je „15 minuta” već pri kraju. Tenzija opada ukoliko se odsutni vrate u, za potrošača, tolerišućem vremenskom roku; u suprotnom, rezignirano se odlazi, gunđajući usput o svojoj lošoj sreći ili nečijem bezobrazluku, ali nikako o kapitalizmu koji nas je odučio od strpljenja.

Doduše, ovdje imamo atipičniji slučaj: pozivnica je stigla i trebalo bi da je sve već u ritmu posjetitelja – onih koji su došli zbog izložbe, „redovnih” koji su tu zbog pića ili, opet, nestrpljivih prolaznika koji u panici da ne propuste ostale najavljene događaje već hitaju na drugo mjesto. Međutim, ništa se još uvijek ne događa. Zbunjeno se, iz prvih redova ispred zaključanih vrata, prepričava da je unutra „samo snimka čovjeka koji čita novine na kojima piše: ’Gledaj svoja posla’. Prevrću se letci ne bi li se doznalo nešto više o biografiji umjetnika ili njegovoj ideji. „Torno subito” – tako je svojedobno majstor umjetničke provokacije Maurizio Cattelan dočekao posjetitelje svoje prve samostalne izložbe u galeriji Neon u Bologni, prije nego što je nastavio s nizom sličnih „akcija/nestašluka” (da ne kažemo podvala), koje je vremenom počeo i dobro naplaćivati. Ne znamo kakva je bila reakcija bolonjske publike, koja u tom trenutku nije mogla ni naslutiti da će autor šaljivog „Vraćam se odmah” u nekoj budućnosti prodati sličan geg-rad za „tričavih” šest milijuna dolara. No, Burićevo „Vraćam se za 15 minuta” je druga priča, bliska Cattelanovoj samo u odabiru kratke poruke o „oročenom vremenu”, kojom nema namjeru nasamariti nikoga osim možda sebe, jer je još jednom morao ući u groznicu ideja kako da nadigra zadani format izložbe.

Burić nije umjetnik određenog medija ili izraza – izrađivao je skulpture, crtao, fotografirao… igrao je i nogomet, koji je za njega čista umjetnost i refleksivni proces, bez kojih nema ni gola, ni dobrog driblinga na terenu. Ne zanima ga naširoko i nadugačko; zanima ga ekonomiziranje u izrazu, da „minimalnim sredstvima postigne maksimalni efekt”, da udari pravo u „sridu”, da vas svaka njegova akcija, gest, (ne)intencija žigne u području misli i dugo vas drži pod dojmom. Za Burića bismo mogli reći da su mu od bilo kojeg medija i forme draži situacija, efemerije, tijek događaja i iskustvo u koje vas uvode, recimo, potpuni mrak i miris baruta na otvaranju izložbe, višesatno silovito udaranje betonske kocke u zid gradske institucije, mimohod ispod masivnog drvenog stola u muzejskom zdanju, reklamni baner na fasadi secesijske palače s porukom da je broj policajaca i umjetnika u stalnom porastu. Ponekad će se latiti riječi, a ponekad će izvući neki objekt, poput kaldrme, koja će mu u nizu radova i akcija biti lajtmotiv za obračun sa „sustavima”; na nešto će se ironično zaletjeti, a na nešto će samo prešutjeti i slegnuti ramenima, dajući takvom minimalnom radnjom oštriji odgovor od bilo kakvog burnog negodovanja. Burić uvijek testira pažnju i izaziva misao (namjerno ne kažem provocira, jer to zna biti kratkog daha), baš kao i ovaj put, i to čini zato što bez toga za njega nema umjetničkog djela, nema ga barem u odnosu koji će ga najviše intrigirati, a tiče se onih s druge strane – šire publike ili umjetničke javnosti. Bitno mu je da nema ravnodušnih, da mu je ideja na nekoj razini proradila i žacnula nas, navikle na učtivu komunikaciju ispred umjetničkih djela, da nas je navela na razmišljanje, bez obzira na to jesmo li se s umjetnikom slagali ili mu duboko oponirali.

„Vraćam se za 15 minuta” – dovoljan razlog da odustanete ili pristanete na igru s Burićem, u kojoj po pravilu mora biti dramskog suspensa; te u tom smislu nikad niste sigurni je li već u tijeku, jer nije isključeno da je umjetnik upravo tu, neprimjetno među vama, traži upaljač da zapali cigaretu dok jetko komentira da se nagledao takve umjetnosti, a možda ga i uzalud čekate jer se opušta na rivi čitajući sportski žurnal. No, sa svakim potencijalnim humornim zapletom i nesporazumom s publikom, umjetnik inicira nimalo lake teme i pitanja, tako da u ovom slučaju vrata galerije nisu olako zatvorena; iza njih nije bez razloga tek nagoviješten prizor s porukom „Gledaj svoja posla” i niste uzalud zapitani o smislu onoga čemu prisustvujete. Čini se da ovom akcijom Burić čak mnogo više opominje nego što izaziva, tražeći od nas da ispratimo i razumijemo njegov prirodni refleks na zatečena stanja i istine o društvima i svijetu u kojima živimo. A popis je beskrajan i teško je odlučiti se odakle početi: od globalne krize humanosti i neutralnosti naspram jasnih iskaza hrabrosti, pognutosti pred sitnim interesima umjesto udruživanja u kolektivni otpor, pristajanja na konzumeristički „zombie mode” zarad malo sreće, do same umjetnosti, atrofirane hiperprodukcijom i sve nemoćnije za bilo kakav povratni kritički udarac. Burićevo obećanje da se vraća za 15 minuta na tragu je Gorgoninog Izvolite prisustvovati, kada su početkom šezdesetih, na desetine adresa, poslane pozivnice bez naznačenog događaja i vremena održavanja – što nije bilo samo parodiranje umjetničkih konvencija vernisāža, već i poziv da se kroz čin začudnog i izmještanja iz svakodnevnog uputi na prostor za otkrivanje nečega što treba potencijalno da se dogodi, otvarajući mogućnost za alternativu postojećem.

Miroslav Karić