Boris Cvjetanović / Grad

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

Autor  posvećuje izložbu nedavno preminulom povjesničaru umjetnosti Toniju Horvatiću koji je trebao biti kustos ove izložbe u Splitu.

____________________________________

“Čitati ono što piše na ulici: reklamne stupove, novinske kioske, plakate, prometne znakove, grafite, odbačene letke, natpise na trgovinama. Zabilježiti što vidimo. Što se značajno događa? Znamo li uočiti ono značajno? Privlači li nam što pozornost? Ništa nam ne privlači pozornost. Ne znamo gledati. Treba ići polakše, kao da sve prvi put vidimo. Prisiliti se da zabilježimo ono što nije ni po čemu zanimljivo, ono što je najočitije, najobičnije, najbezbojnije.”

Vrste prostora, Georges Perec

Što drugo uostalom Boris i radi?

Ali, sve se odjednom mijenja. Ništa od onoga što je on vidio i zabilježio nije očito, obično i bezbojno. A sve to, osobito, ono neobično i raznobojno, neprestance je bilo i pred našim očima. Ništa nismo uočili. A njemu se pokazuje, dapače, kao da ga poziva, kao da se ushićeno uvija pred njegovim aparatom. Ne dopušta mu proći, otkriva mu sebe privlačeći ga onim što jedino i ima – apsurdnim suodnosom svojih elemenata. Suodnosom koji su slučajno, nesvjesno ili tko zna zašto proizveli i ostavili. Zaboravili.

Ponekad je za apsurd te konačnice trebalo mnogo truda, primjerice postaviti, preciznije rečeno posve nepravilno razbacati, četiri željezna šahta po pločniku na površini od jednog kvadratnog metra. Dakako da su i njihovi natpisi okrenuti na razne strane. Oni su svakako s razlogom ovdje, ispod njih nedvojbeno nešto ima, trebalo je to sve iskopati, doima se nemogućim da cijela organizacija koja stoji iza tog pothvata nije zamijetila ništa neobično. Teško da bi se bilo koji streetartist sjetio postaviti takvu instalaciju. Pa čak i da se sjeti, šahtovi su službena stvar, tko bi mu to dozvolio?

A kada bi se ti poklopci recimo dignuli, izronile bi četiri zaštitne kacige, bijela za vodu, smeđa za kanalizaciju, crna za struju i prugasta za telefon. Piju kavu, puše i ćaskaju tijekom pauze. Kao da su ti šahtovi tu samo zbog njih, da ne bi bili usamljeni, da imaju s kime razgovarati.

I zatim natrag, svaki u svoj podzemni svijet.

Instalacije, kanali, dovodne i odvodne mreže, gusto isprepleteni krvožilni sustav koji živi i pulsira ispod naših koraka, kao da hodamo gradskim epitelom. Ali, hodajući, uhvatimo se kako produžujemo i skraćujemo korak, izbjegavajući zagaziti na napukline u pločniku, na rubove njegovih zakrpa… Uopće nema kontinuiteta, kao flaster na flasteru, na sve strane curi i začepljuje se, svaki metar je dvaput operiran, nema autoceste kojom samo kliziš, jednom uključiš i pustiš da ide, gledaš lijevo, desno, u daljini brdo, ispred njega jato ptica, gore žuto sunce i jedan bijeli oblak, misli putuju ravno, kao što vrijeme ide, ne zastajkuje, kao što galeb leti, bez pomicanja krila, samo ide… Ali nema toga, gradu zastajkuje, gradu svaki čas „krepava“ neka instalacija i začepljuje se neka kanalizacija, hodamo po neravninama, nema dvaju istih koraka.

Posve u skladu s gradom samim, prolazi i Boris, neprestano zastajkujući. Stječe se dojam da se zapravo i ne zna tko je tu glavni, što je bilo prvo, je li Boris zastao da zabilježi svoje zastajkivanje ili je Grad zastao da bi Boris imao što zabilježiti? Sve upućuje na posljednje. I ne samo to, pokazuje se da se Grad napinje iz petnih žila i neprestano izmišlja najrazličitije moguće razloge ne bi li ga naveo na to da zastane. Kao da i nema drugog posla nego poslužiti mu takve slasne zalogaje. I nije riječ tek o trodimenzionalnim slikama, ne, iza svake od njih je vrijeme, iza svakog naslova otkriva se pripovijest. Proizlazi da Grad i ne čini ništa drugo, nego ispisuje nove i nove pripovijesti i na svoje oglasne ploče ispisuje nove naslove.

Nikad se ne zna, možda će Boris baš tuda zastajkujući prošetati.

(Trebalo bi malko usporiti tu proizvodnju, inače Boris nikad neće stići tamo kamo je eventualno naumio.)

Ipak, bez obzira na dojam o posvemašnjoj slučajnosti njegova itinerera, određeni zajednički nazivnik kao da naznačuje da je među njima nešto konkretno i  dogovoreno. Teško je reći je li ugovor uistinu i potpisan, te tko je koga i s kojim razlogom uopće ovdje i unajmio… Obrazac odnosa doima se poprilično čvrstim i nedvojbeno upućuje na neprestanu komunikaciju ugovornih strana. No, ona se ne vodi isključivo ostavljanjem poruka, ima tu i izravnoga dijaloga, nedvosmislenih ponuda poput uzdignute haube pokrivene plavom ceradom koja poput erekcije izviruje iza zelene živice… Ili pak očiglednih dilema: uzduž sredine pločnika operacijom je bio urezan središnji dio širok oko pola metra, dolje se stavilo već što se moralo, onda se to zašilo pa sada izgleda kao putanja unutar samog pločnika koju se neizostavno mora slijediti. No, sasvim se neočekivano ta putanja račva, jedan dio odlazi naprijed poludesno, drugi skreće lijevo u pokrajnju uličicu. Kojim putem krenuti? Gdje je postavljena nova kremšnita za sladokusca Borisa?

I nikad se ne zna hoće li on skrenuti ili produžiti, svaka mogućnost mora biti aktivna, sve dobro posoljeno. Ali kao da se baš i ne oskudijeva začinima, predočena se mašta doima neizmjernom, bezbroj motiva u otvorenim vitrinama.

S druge strane, nije to lako, sve mora biti popunjeno, a Boris kao da uopće ne žali za propuštenim sadržajima. Ide i zastajkuje po svome. Uopće se ne zna što će naciljati svojim snajperom.

Moguće je da je Grad, prateći njegovo tumaranje (javlja se pretpostavka da je to prethodilo oblikovanju ugovora), bio prilično iznenađen: kakva je to vrsta?…  Urbani mutant?… Smije sve, a ne zna se do čega mu je zapravo stalo. Kad mu nudim, neće, a kad  hoće, krade iz skladišta. Što mi drugo preostaje nego stvar zataškati. Betonskim licem hinim svakodnevnicu, samo da se  ništa ne primijeti. Ponekad se druži, uglavnom je sa mnom… Kadli samo stigne zamijeniti te baterije?

– Inače se odlično slažemo, govori Grad naglas, jučer smo bili u centru.

Možda se baš tada iz dubine svijesti, pa kroz brojne naslage svega i svačega, do Grada probila pomisao, i odjednom mu je postalo jasno da su kiosci i giftshopovi ad acta, da se sadašnjica u povijest ne može više upisivati razgledničkim atributima, zelenim alejama i blještavim bulevarima, totalima pitoresknih krovova, starim mostovima na žućkastom svjetlu jesenjih predvečerja… Gradovi su potrošili svoje vedute. Ne igraju više ni lica ni naličja, prašina se odavno slegla po dubokim sjenama pariških i praških prizora.

Promatrajući stvarnost u kojoj vispren neimalac jarkim bojama šiva zakrpe na svojim izblijedjelim hlačama ističući ono što bi trebalo skriti, Grad shvaća što mu je činiti – podastrijeti istinu bez obzira na manjkavosti, objelodaniti svoje apsurdne poteze. Poučen suvremenim trendovima, bodove će osvojiti priznanjem, simpatije svojim duhovitim elementima, moguće prigovore u začetku će otkloniti pretvarajući jezikom metafore konkretne detalje u univerzalne simbole… Otići na periferije, otvoriti dvorišta, proizvoditi kolaže na svojim fasadama, enformele po pločnicima, instalacije po ulicama, trgovima i izlozima, poigravati se konceptualnim trikovima, meteorološkim prilikama se koristiti kao potrošenim scenografijama netom završenih satiričkih jednočinki, demistificirati ideju kolektivnog pamćenja i povijesnog naslijeđa uključivanjem politički neopredijeljenih epizoda… Jednom riječju, koristiti se svim mogućim sredstvima za promociju sebe kao velike galerije.

I angažirati Borisa da fotografira eksponate.

Zato upravo i jest svejedno kamo će on zabasati, koje će izloške fokusirati, pa ih kasnije u katalogu izložbe i objaviti.

Boris Greiner