Viktorija Miletić / Ciklus

Povodom svoje druge samostalne izložbe mlada dubrovačka autorica Viktorija Miletić, predstavlja se radom Ciklus.

Iako je nezahvalno generalizirati i donositi sud na osnovu njene, ipak, skromne produkcije, možemo zamijetiti neke poveznice između izložbe održane u sklopu projekta Premijere prezentirane u Loggi Pučkog otvorenog učilišta u Splitu i ove izložbe.
Naime ono što povezuje obje izložbe je interes i odnos prema ritualima, simbolima i njihovim značenjima. Inspiracija i korjeni se protežu sve do poganskih, predkršćanskih narodnih običaja, sakralnih obreda, folklora…

Na već spomenutoj izložbi Viktorija izlaže foto dokumentaciju intimnog performancea tuširanja. Prolazeći kroz osobnu katarzu autoričin naizgled banalan čin pranja sada poprima ritualno značenje. Čišćenje više nije estetski čin već se ponajprije radi o duhovnom pročišćenju, obračunu sa samim sobom. Voda je ovdje presudni simbol , simbol očišćenja, preporoda, ona vodi u novi život. Gotovo manijakalni pokušaji da se spere prljavština sa tijela svjedoče u stvari o suočavanju sa samim sobom. Krajnji rezultat je serija fotografija , ponekad grotesknih, zamućenih i nejasnih. Zanemarujući njihovu estetsku i umjetničku vrijednost stavlja se naglasak na samu ritualnost radnje i simboliku koja ona donosi.

Simboliku primjećujemo i u instalaciji Ciklus. Radi se o skupini ljudskih figura izrađenih od slame i drva.

Običaj izrade lutaka od slame nalazimo kod većine europskih i svjetskih naroda, najčešće vezanih uz žetvene obrede. Uz slavljenje prvog ili zadnjeg snopa, simbola izobilja i blagostanja, u tim obredima gotovo svugdje korištene su i lutke od slame.

Lutke, simboli zime i smrti, nošene su u procesijama, te su bivale spaljivane ili potapane nebi li se osigurala sreća, blagoslov te bogati urod naredne žetve. Takve svetkovine bile su jedan od centralnih društvenih događaja.

Rad Ciklus donosi nam skupinu figura u sjedećem ili klečećem položaju koje iako smještene u grupi djeluju samostalno jedna od druge, nemaju međusoban odnos. Autorica svojim postavom naglašava otuđenost i izolaciju sveprisutnu u suvremenom načina življenja. Za razliku od narodnih običaja gdje se kroz ritual slavljenja prirode zajednica ujedinjivala sada svjedočimo o rasipanju, udaljavanju pojedinaca.

Sve to vodi do osobne ranjivosti i osjećaja fragilnosti. Krhke slamnate lutake u stvari su portreti suvremenog čovjeka ali ujedno i autoportret. Bezperspektivnosti koja se dade iščitati iz nenog rada Viktorija daje naziv Ciklus pitajući se ujedno dali je to jedini plod koji ćemo požnjeti. U kineskoj drevnoj filozofijiji poimanje ljudske sudbine kroz simboliku psa od slame, sugerira da istu ravnodušnost koju ljudi osjećaju spram tih obrednih predmeta, bilo da ih ukrašavaju, ili da ih spaljuju, jednako bez ljubavi i mrženje, gaje i zemlja i nebo prema ljudskoj sudbini. Možda doista jest tako.
Međutim takvim idejama autorica se suprostavlja upravo ovim radom; izrađuje skulpture, lutke od slame, čin stvaranja je primarniji od samog medija skulpture ili izbora materijala. Čin izlaganja ujedno je i obred kroz koji se traži utjeha i smisao svog djelovanja.

Sve to u nadi za dobrom žetvom plodova svoga rada.

Vedran Perkov