Viktorija Miletić / Crescendo

Rijetkost je u suvremenom hrvatskom slikarstvu da se artikulira socijalno angažiranu ideju na prodoran i dojmljiv način, bez posredstva riječi, bez uplitanja drugog medija ili objašnjavanja od strane kritičara. Viktoriji je slika jedini medij komunikacije kojim britko govori i zato je nepotrebno opterećivati njeno djelo stručnim izrazima i objašnjenjima. Umjetnica je dovoljno promišljena da je jasno rekla ono što je željela, direktno likovnim jezikom, jednostavno i bez uvijanja.

Kao što vidimo, ona se ne bavi elitističkom umjetnošću odvojenom od stvarnosti, koja je daleka običnom, likovno neobrazovanom čovjeku i besplodno se bavi sama sobom, vlastitim pitanjima i frustracijama, te snobovski rješava „probleme“ slikarstva, dok se svijet oko nje ruši i grca na koljenima. Ne, Viktorija nije takav tip umjetnika. Ona vrlo jasno VIDI i živi sa ljudima, proživljava, suosjeća, reagira, dio je svijeta i ne uzima odmak koji mnogi umjetnici današnjice koriste kao privilegiju, štoviše, sama je uronjena do grla, dio je populacije kojoj se obraća i upravo to je razlog zašto daje riječ onima koje se ne vidi i ne čuje. Nevidljivim ljudima koji imaju za dati puno više, ali im je oduzeta prilika da rade ono u čemu bi bili vrhunski; glazbenici bez instrumenata, slikari bez kistova, znanstvenici bez laboratorija, pisci bez olovke, kuhari bez kutlače, glumci bez pozornice…

Zbog svetih i nedodirljivih ekonomskih zahtjeva, zbog gramzivosti onih koji imaju i previše, zbog podređenosti tržišnim interesima, oduzima se budućnost briljantnim, talentiranim ljudima, koji bi svojim sposobnostima na polju koje su odabrali doprinjeli razvoju čovječanstva u cjelini, ne nužno materjalnom, već duhovnom i moralnom, a ovako su osuđeni na puko preživljavanje, na odrađivanje života, na „bauštelu“ i konobarenje, jer sve se gleda kroz isplativost, a ništa kroz dobrobit.

Ali ovdje nije bitno samo ono što je naslikano. Mnogo je bitnije ono što nije.
Glazba je zvuk. Glazba je glas onog tko je stvara. Nepostojeći instrumenti simboliziraju oduzete šanse i snove, oduzeti glas, pravo govora, kao da su ljudi stavljeni na „mute“ bez prilike da se njihov zahtjev čuje, bez mogućnosti da daju svoj doprinos, da se njihove ideje realiziraju, njihove želje uzmu u obzir.

Njene slike govore neizgovoreno, žive nepostojeće, žive naše nade, nerealizirane mogućnosti koje nas progone, osjećaj ispraznosti i neispunjenosti pritajen u većini nas, daju obličje neostvarenosti koja je tako prisutna već generacijama, da se gotovo osjeća u zraku.
Oslikana je frustracija cijele jedne generacije mladih ljudi koji postoje, ali ne žive punim plučima, jer im je oduzeto pravo da uopće razmišljaju o sreći i ispunjenju.

Ali ono što nam nemogu oteti je mašta. Unutarnji svijet. Samo se prepustite, zamislite zvuk za inat, dodajte ga slici, budite dirigent ovog sablasnog orkestra i uživate u „crescendu“

Sanja Burazin