Josipa Štefanec & Ivana Vulić / Dark black

Dark Black, izložba je dviju autorica koje predmet zvan „slika“ koriste na drugačiji način. Kao prvo, izražavaju se u različitim medijima, a kao drugo, pojmu „tamno-crnog“, najcrnje od crnih boja, pristupaju svaka na svoj način.

Najdublja od crnih boja, puna, daleka i nedostižna, tek prazna refleksija našega postojanja, dakako asocira na veličanstven svemir čiji smo dio, a o kojemu volimo govoriti kao da je nešto što počinje u odnosu na nas, nešto što nas okružuje. Tako su znanstvenici nedavno zaključili da svemir započinje na visini od 118 km iznad razine mora… Svjesni te činjenice, rezultata današnjega „racionalnog“ vremena, možemo krenuti u prostor skulpturalne instalacije Josipe Štefanec Čičkovina u kojoj međusobno privučene nisu samo blind-rame na koje su napete tkanine čičaka, već se na nju u mislima lijepe predmeti, osobe, pojave kojima je okružena, sve postaje dijelom kaosa čičaka, crne rupe koja uvlači i reflektira. Svi smo mi, u tom paralelnom svemiru, zrnca prašine zajedno „načičkana“ ondje. U ovom ovdje svemiru, pak, nastavljamo promatrati tu prostornu instalaciju koja se dosad već prostirala zidovima različitih izložbenih prostora, i koja pri svakom novom postavljanju uvijek postaje nekom novom ambijentalnom skulpturom. Čičkovinu se teško može dvaput postaviti na isti način, ona kao da stanje kaosa čini neutralnim jer različiti dijelovi ove instalacije, slike okrenute na svoju stražnju stranu, nikad nisu zajedno tvorile jedinstven oblik. Kaos postaje svojevrstan red, jer nered je jedino što je bilo i može ponovno biti stvoreno. Ovdje nema opterećenja i neprestano postoji prostor za izričaj. On se, dakako, nalazi i u samoj apstraktnosti ove kompozicije, tamnom, moglo bi se reći suprematističkom crnilu kvadrata odnosno skulpturalnih drvenih križeva na samoj poleđini slike. Križevi djeluju monumentalno, pomalo prijeteće, i postaju jedini čitljivi simboli te apstraktne kompozicije, simboli naše (de)humanizacije. Iz daljine promatrana, Čičkovina kao da pluta u nekom bestežinskom stanju, širi se i zaposjeda mnogo širi prostor od ovog galerijskog. Kao što je zapisao Lucio Fontana : U vremenima svemira (Space Age), prostorna umjetnost (spatial art). Ne začuđuje stoga što je baš on intervenirao u sliku i platno kao predmet te nadišao granice slike kao dvodimenzionalne površine. O Josipi Štefanec, i njezinom pretvaranju slika u skulpturu, a čičaka u platna, treba spomenuti da se autorica bavi i tekstilnim dizajnom, pa odatle i čičci. Ta se „dizajnerska činjenica“ u kontekstu Čičkovine kao metafizičke prostorne instalacije čini pomalo apsurdnom, odnosno čak sarkastičnom. Koja je uopće bit umjetnosti, odnosno tradicionalnog medija poput slikarstva (pogotovo u današnje vrijeme svih mogućih novih tehnologija!), kao da se umjetnica pita.

Na to pitanje pokušava nam dati odgovor slikarica Ivana Vulić čiji se izričaj kroz godine njezina stvaralaštva mijenja, no ostaje vjerna istraživanju dubokih tajni ljudske psihe. Primjerice, još na izložbi Psihopomp u Galeriji K. Stankovića, održanoj 2010. godine u Zagrebu, kroz apstraktne prikaze krajolika unutar kojih su tu i tamo zasjali određeni simboli, autorica se bavila odnosom svjesnog i nesvjesnog, a toj se temi vraća i radovima izloženima na izložbi Dark Black. Ono najtamnije crno, u nje kao da izrasta iz instalacije Nesanica, haljine koju je rukom isplela od modernog „klupka“ starih kazetofonskih vrpca, tim sporim i preciznim činom „premotavši“ vrijeme. Recikliranjem samoga materijala umjetnica odaje počast 80-ima i 90-ima, ne samo zastarjeloj tehnologiji ne tako davnih desetljeća, već i godinama svojega odrastanja. Spajajući pređu i nesanicu u jednom radu, dotiče se pitanja svojega identiteta kao ženskog bića, i poput neke suvremene Parke plete u noći, baveći se već definiranom sudbinom koju pokušava reinterpretirati. To je već ritual, magijski čin. Materijal kazetofonske vrpce i rupice koje se automatski stvaraju na haljini odgovaraju tom osjećaju skliskosti, vječne pokretljivosti i mjene. Nesanica je pomalo nervozna, neuhvatljiva, obuzeta lunom koja također u velikoj mjeri zaposjeda prostor ove izložbe. Na isti treperav, gotovo impresionistički način, umjetnica slika Mjesec u različitim fazama. Kako za um negdašnjih mitoloških zajednica tako i za umjetnicu Mjesec ima dvojako značenje – može ga se shvatiti kao simbol razuma, mjernu jedinicu brojanja vremena, te on kao takav na neki način postaje istovjetan činu pletenja haljine. S druge strane, on predstavlja ono intuitivno i simboličko, ono pod nesanicom skriveno, što se u današnje vrijeme vladavine znanosti, uvelike zanemaruje. Kao što piše Mircea Eliade u knjizi Images and Symbols : simbol otkriva određene aspekte ljudske zbilje – one najdublje aspekte – koji se opiru bilo kojim drugim vidovima znanja. Baš kao što su i mitološke zajednice na simboličkoj razini određene životinje povezivale s Mjesecom (mačku, zmiju, žabu, pauka, vuka, zeca itd.), tako i umjetnica stvara svoju vlastitu simboliku vezujući uz nju pčelu, mačku, ženskog demona s tijelom žene i magarećom glavom. Iako ciklus Mrtve, serija akvarela/crteža (mrtvih) ptica, nije povezan s onim o Mjesecu, u ovome kontekstu čak i te realistično prikazane ptice dobivaju simbolička, melankolička značenja u odnosu na taj Zemljin satelit.

I na kraju, ponovno se možemo vratiti svemiru koji započinje na visini od 118 km iznad razine mora i zamisliti ono najtamnije crno, sam strah. Tim tonom, tonom nelagode, obojana je izložba Dark Black. Ali, riječ je o tonu nelagode kroz ono intuitivno koje nam nastoji ukazati na to da je sve dio iste pređe, i da bez onog simboličkog, kao što tvrde Blake i Jung, ljudsko biće ne može dostići cjelovitost.

Neva Lukić