Davor Konjikušić / Autocesta

Autocesta kao neprekinuta linija, poveznica, komunikacija, simbol ili jedna od formi kontinuiteta, ovom je izložbom predstavljena kroz multimedijalni umjetnički dijapazon heterogenih političkih, povijesnih ali i nekih sasvim osobnih pozicioniranja. Međutim, ne radi se o bilo kojoj autocesti niti je ona kao motiv odabrana primarno iz vizualnih razloga. Davor Konjikušić svoje istraživanje fokusira značenjski, iskustveno i identitetski. Sustavno istraživanje autoceste A3, nekadašnjeg Autoputa „Bratstva i jedinstva“ na relaciji Zagreb-Beograd autor započinje 2010. godine i do danas ga promatra gotovo „spomenički“, kao medij propitivanja i transponiranja značenja, otvoreni proces valorizacije i revalorizacije. Autocesta utoliko postaje i neka vrsta paradoksalne linije u prostoru koja povezuje dvije zemlje a koja umjesto kontinuiteta odražava razne forme diskontinuiteta. Pozicionirajući sebe kao istraživača u „post-kontekstu“, osobu koja promatra, traži ili nalazi pojmove, vrijednosti, događaje i značenja s jasnim vremenskim odmakom, Konjikušić kombinira gotovo znanstvenu istraživačku perspektivu, arhivski materijal i dokumentaciju, faktografiju, vlastitu fotografiju, umjetnički eksperiment, „grešku“ ili pak pomalo fetišizirane ready-made geste prikupljanja „tragova“.

Rad Autocesta publici je vjerojatno najpoznatiji po autorovim fotografijama trenutnog stanja autoceste, zapuštenih i devastiranih objekata, hostela, odmorišta i sličnog. Upravo ovaj dio rada najjasnije se približava „estetici ruševina“, specifičnom, nerijetko kontroverznom ali i posljednjih godina sve popularnijem žanru, posebno u fotografiji, koji se kod nas nerijetko osim samog vizualnog podražaja kritički dotiče i konkretnih političkih, ekonomskih, post-industrijskih, tranzicijskih ili pak privatizacijskih procesa. Utoliko generacijski odmak ili spomenuta pozicija „-post“  nastoji podjednako sinkronijski i dijakronijski zahvatiti vrijeme nekada i sada ali i relacije socijalizma i kapitalizma, međudržavnih odnosa, ideologije, utopije i distopije.

Osim novih fotografija, izložba među ostalim obuhvaća i niz arhivskih fotografija koje ilustriraju kontekst građenja Autoputa „Bratstva i jedinstva“ od 1945. do 1950. godine te prikazuju rad, radničke akcije, faze gradnje i slično. Tu su i fotografije radnih akcija iz 70-ih godina na kojima je intervenirano kolažiranjem ali i one iz 90-ih godina koje prikazuju ratni ambijent i vojnike. Iako je dio arhivskog materijala sažeto i jasno obuhvaćen u biltenu koji je više puta izlagan, izložba u galeriji Šira namjerno izostavlja ovaj segment umećući neke nove.

Tako primjerice projekcija starih fotografija preko dijapozitiva obuhvaća nešto odvažniji odmak od medija fotografije, vizualni eksperiment, malu estetsku gestu, pokušaj sakupljanja i vizualizacije gotovo nepostojećeg – sitnih čestica prašine, prljavštine i zemlje koju je autor prikupio na pojedinim mjestima na autocesti. Ovaj čin blizak je diskretnim osobnim fetišima čuvanja kamenja, pijeska, bilja i sličnih komadića krajolika s ciljem podsjećanja osobe na značajnu lokaciju ili događaj. Prašina s autoceste ovdje je u funkciji uvrnutog ready-madea, pomalo poetične simbolike, poigravanja materijalnog i nematerijalnog te zanimljivog vizualnog i svjetlosnog podražaja.

Materijalno i nematerijalno provlači se i kroz „Latentnu sliku“, rad o nerealiziranom spomeniku radnim akcijama iz 1950. godine provučen kroz crveni filter i glitch kao suvremeni moment digitalne „greške“ unutar arhivskog materijala, te osmišljen kao projekcija na kamenu, materijalu u kojem spomenik nikada nije realiziran. Upravo kamen, osim što dugoročno bilježi, pridonosi i pamćenju te na sličan način kao i cjelokupni rad Autocesta – imaginira, priziva, konstruira ili rekonstruira jedan utopijski scenarij u kojem među ostalim „raditi znači izgrađivati vlastiti san“.

Marija Borovičkić