Gildo Bavčević / (De)formacije

Autor multiinstrumentalistički pristupa svakodnevici stvarajući umjetnost u svakodnevnom. Vrijeme ne čeka i pokušavajući izvući maksimum iz stalne privremenosti podastire nam poznate narodne simbole otpora i čežnje za istinskom slobodom te stvaranjem atmosfere nelagode pokušava potaknuti introspektivnost i interaktivnost promatrača. Svjestan da je najgore vidjeti ljude zamrznutih snova, sinkretizmom u izloženim radovima upozorava da za snove nije prekasno i identificiranjem paralelnih univerzuma potiče na uočavanje nesklada koji treba ispraviti.

Uvertira, kako likovna tako i muzička, dana je taktovima stare revolucionarne pjesme Padaj silo i nepravdo i video-prikazima performansa iz četiri najveća hrvatska grada u kojima umjetnik budi asocijaciju na goloruki uspjeh narodnog heroja hrvatskih korijena koji, uoči egzekucije, stisnutim pesnicama kliče slobodi i poziva na otpor. Općenito, svi video radovi na ovoj izložbi imaju karakter filmskih scena te u nizu funkcioniraju kao svojevrsni omnibus, no radovi nisu toliko čvrsto povezani jer izdvajanjem svaki postoji sam za sebe, ne gubeći svoje višeslojno značenje. Umjetnik do kreacije dolazi prividnom destrukcijom koja pokazuje i mogućnost stihijskog obrasca, no cilj je da opstane kreacija pa su ovi radovi izraz nepokorenog duha prema ostvarenju snova koji su, tako blizu.

Tino Perica

Kritičko polazište autora je ideja o mogućnosti tzv. slobodnog društva, a fokus na kapitalizmu koji se pokazuje kroz paradoksalno pogoršanje načina života u uvjetima povećane produkcije i perverznu situaciju neslobode unatoč tome što sloboda i jednakost važe za proklamirane dogme demokracije. Bavčević rastvara odnos između stvarnog i nominalnog: u Dubrovniku, gradu-simbolu slobode ispisuje suzavcem SLOBODA na bijelom platnu dok Petra H. Skroza na violini svira Himnu slobodi Jakova Gotovca, u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu baca novčiće uz reprodukciju pjesme Padaj silo i nepravdo čime izražava kritiku dominacije moći i navodi gledatelje da se svojevoljnim skupljanjem kovanica s poda koje ostaju iza njega još jednom naklone novcu. Svojim radovima tako mapira i srž problema, a i Hrvatsku.

Njegovi radovi funkcioniraju kao dijagnoza stanja društva kapitala i discipline, a svojom nepomućenosti u potencijalno beskonačnom kretanju ujedno nagovještavaju nemoć u pokušaju izlaska. Autorovo vrijeme je cirkularno, ne poznaje kraj ili dovršetak, tako u Vrtoglaviciujednačenim okretanjem oko vlastite osi s kovanicama na očima podsjeća na rotaciju Zemaljske kugle apsolutno zaslijepljene novcem kao supstitucijom humanog. Ne zaustavlja se samo na ekonomiji, već kritici podvrgava i dominantne vrijednosne obrasce. Uzimajući crvenu i crnu kao boje autoritarnih ideologija (komunizam i fašizam) ujedinjuje ih u boju anarhizma kao radikalne anti-ideološke pozicije. U prvom dijelu video-performansa Crveno Crno šakama namočenim u crvenu i crnu boju, udarajući po zidu simbolizira nasilje kojeg izaziva ideologija, a potom te otiske nasilja ”briše”.

Takav oblik iscjeliteljskog koje ”briše” nasilje, pojavljuje se i u drugim njegovim radovima, i upućuje na koncept otkupljenja. Pitanje je stoga: što još može otkupiti čovjeka i ideologije ili direktnije: kako ih nadići ukidanjem (njem. Aufhebung)? Privremeni odgovor se nalazi u formiranju pukotina unutar sustava koje djeluju kao mjesta reflektiranja njegove pervertirane prirode i nužnosti rađanja njegove izmjene. Ta mjesta su, među ostalim, i (De)formacije Gilda Bavčevića.

Anita Lunić