Natalija Škalić / Dijagonale u prostoru

 

Pri ulasku u izložbeni prostor, podignemo li pogled ukoso, u smjeru geometrijskih prostornih struktura izrađenih od crnih, glatkih letvica, uočit ćemo prateće sjene prostornih negativa na potpornim zidovima. Zrcaljenje je vrsta simetrije, dakle geometrijski pojam, reći će Damjanov^[1], ali u umjetničkom stvaranju, kao i u ovom slučaju, povrh apstraktne matematičke biti, ono što nas zanima jest prostorno-vremenska re-kompozicija kroz promjenu smjera pogleda, koju sebi, a potom i nama emitira umjetnica. Elementarni oblik izloženog objekta-akromatska crna linija-unosi blagu napetost i jasni ritam u bijeli ‘neutrum’ prihvatnog prostora, te navodi na kretanje, okrenuto samoj svojoj biti.

Svedena na osnovu, linija koja se kreće uzročnik je promjene. U svom trajanju i prekidu ona uobličava našu pažnju. Prateći  ju okom, svjesni smo kretanja rukom, te je promjena koju proizvodi ruka u pokretu direktno transferirana u naš osjetilni aparat, pridodat će Damjanov^[2].

Tako npr. u ovoj izložbenoj artikulaciji, nakon objekata, na našem promatračkom obzoru uočavamo crtež, koji na prvi pogled priziva nacrtnu geometriju, ali njegova aksionometrijska i ortogonalna normativnost nije potvrđena. Nacrtani prostor nije realno predočiv, odnosno treba odustati od njegova prevođenja u ‘stvarni’, življeni svijet i usvojiti ogledalo imaginacijskog, autoričinom posvojenja i obrata plohe kroz specifičnu liniju. I sama će naglasiti da će možda krenuti od nekih viđenih prostora i konstrukcija, kako bi se prilikom samog čina crtanja, eksponirala njegovim unutarnjim oblicima i logikama, te pretočila trodimenzionalno u dvodimenzionalno, realno i idealno u jedino moguće za taj trenutak i taj papir, točnije stepenice, zid kuće ili novonastalu simetriju, dok osobna autorska mjera ne zaključi da je sklad postignut^[3].

Nema u tome procesu nastanka ništa literarnog, nego obraćanja s geometrijom, virtualnim prostorom u svijesti autorice, a potom i gledatelja. I meni samoj, u pogledu na njegove diktate, prvenstveno dolazi ideja o virtualnim prostornim igricama, no autorica će reći da ju nikada nije zanimalo digitalno obraćenje, koliko god ga bila svjesnom više sam proces; dodira olovke na papirnatu plohu, nastajanja forme, brisanja nedostataka^[4].

Pratimo ritam, vjeđu zarobi sjena, a u još jednom od izložbenih prostora, dočekuje nas bijeli reljef u kojeg autorica ugrađuje makete drugih prostora, te prostorna skulptura koja širi pipke u dijagonalnom obraćanju s promatračem. Rebecca Solnit^[5] će u svojim razmatranjima o prostoru i kretanju naznačiti kako još od antičkih vremena, nerijetko, mnemotehnički pristupamo prostoru, kako bismo ga zapamtili. Zamišljamo konstrukciju, u koju spremamo objekte i sjećanja i čini mi se ponekad da je upravo to i ono što motivira samu autoricu u njezinim geometrijskim lutnjama kroz prostorne karakteristike; od linija do formi, okomitog do ravnog, sada i tu.

Prostor (grad) je ponovljiv: ponavlja se da bi se nešto utisnulo u sjećanje reći će Calvino u svojim putopisnim fikcijama Nevidljivi gradovi^[6]. Slijedom analogije, i same crteže, makete, objekte i reljefe, koje nas prate dijagonalno u prostoru, autorice Natalije Škalić možemo promatrati kao njezina sjećanja koje neprestano ponavlja kroz elementarne forme, kako bi njezini ‘gradovi’ počeli postojati.

 

Ivana Meštrov

 

[1] Jadranka Damjanov, Vizualni jezik i likovna umjetnost, Školska knjiga, Zagreb, 1991, 66.

[2] Isto, 63.

[3] Iz razgovora s autoricom, 30/01/2018.

[4] Isto.

[5] Rebecca Solnit, Wanderlust: History of Walking, Penguin Books, 2001.

[6] Italo Calvino, Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb. 1998.

•