Denis Berković / Do pred kraj

Denis Berković nam i ovom izložbom slika ponovno pokazuje konzistentnost svog slikarskog rukopisa i teksturalnih vrijednosti bez obzira na raznovrsnost tema i motiva koje odabire. Autor slika motive koji su samo naizgled nepovezani i različiti, ali njih objedinjuje zajednička tema tj. koncept.

Berković interpretira svoje vlastito okruženje; ljude i predmete iz svakodnevnog života. Na njegovim radovima se mogu vidjeti portreti i figure podjednako kao i potpuno apstraktni uvećani detalji drvenog broda. Pa ipak, glavna preokupacija ovog posljednjeg ciklusa je materija, dok je priča u drugom planu.

Denis Berković bira klasične slikarske tehnike i materijale te dugotrajan, slojevit i minuciozan rad. Potka njegovog stvaralaštva je taktilni rad s materijalima te njihovi međusobni odnosi i reakcije. Brušenje, guljenje, sušenje, slojevi boje koje Beraković nanosi iznova i iznova, poput vrijednog kalafata koji održava svoju omiljenu drvenu brodicu, dijelovi su slikarskog procesa iz kojeg autor ponajviše crpi svoje nadahnuće. Mikroreljefne slikarske površine i teksturalnost su najvažniji nositelji vidljive forme njegovih radova.

Berković je svoj umjetnički put započeo još davno, eksperimentirajući s različitim medijima i tehnikama. 70-ih godina prvobitno kao nadrealist, a kasnije i kao slikar metafizičke apstrakcije da bi se potom vratio figuraciji i svojevrsnom naturalizmu. Također je bio i član grupe “Anonimni kolektiv“, koja je raznim akcijama, izložbama i performansima dala veliki doprinos velolučkoj umjetničkoj sceni.

Simbolika otoka i otočke ikonografije su uvijek bili prisutni u njegovom stvaralaštvu, doslovno ili metaforički, ali u ovom posljednjem ciklusu Berković daje naglasak više na samu materijalnost slike spram naracije, iako se nazire i pozadinska priča njegovih radova. Izborano čelo njegove Bake ili Djeda, kao uostalom i površine brodova, zapravo su tragovi vremena, tragovi težine života na otoku, rane koje je napravilo more i sol. Na neki način prisutna je nostalgija za starim vremenima kad nas je dijelilo manje granica i kad su ljudi na ovim prostorima imali gotovo pa istu, zajedničku ideologiju i živjeli sporije nego danas koja je izrodila potrebom da se zabilježe uspomene kroz portrete bake, djeda, susjeda i ostalih članova obitelji.

Pored toga, prisutna je i svojevrsna satira, odnosno kritika današnjeg vremena koja se očituje ponajviše u radu Čovjek koji se hvata za glavu ili Good morning, Today I feel a little better! Naizgled, ta dva rada tematski odudaraju od ostalih radova, ali su s druge strane itekako povezani s konceptom odražavanja svakodnevice i slikarevog vlastitog okruženja, koji je prisutan na drugim radovima.

Bilo kako bilo, Berkovićevi radovi i pored figuracije i realizma zadržavaju jednu posebnu, nadrealnu atmosferu i kolorit koji učvršćuju stilsku koherentnost njegovog cjelokupnog dosadašnjeg stvaralaštva te je vidljivo da Denis Berković pripada onim umjetnicima koji ne slikaju samo zato što to vole ili žele, nego zato što se slikati mora.

Barbara Gaj