Željko Bubalo / Događaji u prostoru ili novi interijer

Izložbom s kraja 1996. započinje kolorističko otvaranje Željka Bubala. Iz komoda fino razrađenog i odnjegovanog stilskog okoliša kojim je u prvih petnaestak godina svoga djelovanja postigao zamjetnu visoku likovnu artikulaciju, on se tom izložbom u splitskom salonu Galić, prepušta nisigurnosti nove do kraja neusvojene poetike; tako različite i tako zahtjevne.

On je, apsolvirajući ili misleći da je apsolvirao sve ono što mu je bilo dostupno u određenom kreativnom prostoru, čiji su pouzdani reperi bili i ostali Vidović i Jakov Pavić, iznenada osjetio tjeskobu klaustrofoba kojemu se odjednom takj njemu dugo godina ugodni ambijent izgubio onaj dotadašnji komod. Trebalo je izići iz tog, ali ne tiho, diskretno.

Trebalo je zatrenutak “poluditi”. Kako? Predati se boji. Zamijeniti tonsko slikarstvo pomamom boja, mir nervozom, aluziju oblika uzrajanim oblikom.

Razdanilo se je na tim Željkovim slikama, digla se je magla i dim sfumata i pred nama, koji smo se hvalili da dobro pozanjemo ovog slikara i njegovo tonsko slikarstavo koje nam se činilo jednom za uvijek stečenom, dragom navikom, ukazala se prevratnički drugačija likovna stvarnost.

Mjesto diskrecije slutnje i mekoće tonske kantilene osvanuo je jedan novi svijet sav razbucan, nemiran, nervozan povišenih tenzija, silovit, skoro nekontroliran, u kojem se boje dionizijski spore stvarajući bučno dramatsko kolo iz čijeg su se kreativnog kaosa odvojile vizualizacije u okviru ekspresionističke. Materijal koji bi mogao postati opredjeljenje.

I hoće, što je očito na ovim njegovim najnovijim slikama, ali to će se tog momenta (2000-te) prolongirati jer je tada trebalo raščistiti s još nekim dilemama. Naime morao je probati udružiti to novo (kolorističko) iskustvo sa onim prethodnim kojeg je, mislili smo, definitivno napustio, u stilski hibrid opsežne izložbe ekskluzivnih, elitističkih, komprimiranih u polutamu utopljenih aktova u “Mimari” u Zagrebu i “Milesi” u Splitu.

Uspjeh te izložbe začudo nije slikara odvukao od njegove namjere da se potpuno okrene boji.

Bubalo danas slika, idući za iskustvom ponajboljih u svojoj struci, držeći se one istine”da je i najjednostavnija boja beskrajno složena, “da je svaka vizualna senzacija proizvod svojih sastavnih djelova, a usto i onoga čime je okružena”. Ta njegova opsjednutost bojom navesti će ga da apstrahira pojavne oblike. Naš prvi dojam, moment kada glava još nije uspjela uredovati svojom analitikom, na ovim Najnovijim Željkovim slikama, pokupi monogo više “informacija” nego na drugim sličnim slikama, otkrivajući, lako i brzo, gusti preplet boja i njihovu složenu interakciju. Očito, tako su složene da budu jasne i lagodne za “čitanje”.

Oni koji imaju više vremena primijetiti će da slikar na ovim svojim najnovijim slikama preskače potpunost, onemiruje ugođaj, propuštajući kroz kreativni krvotok ovih radova mnogo više adrenalina, ubrzavajući ritam, čineći oblikovni i koloristički svijet nepredvidljivim. Kombinatorika koju dešifrira isključivo emocionalni ključ.

Andro Filipić