Dorinda Bulić Čotić / DRIFT

Dorinda Bulić Čotić u svojem plavom (monokromatskom) ambijentu u Galeriji Loggia polazi od prethodnog rada, izložbe „Narušene paradigme“ u prostoru Galerije Flora u Dubrovniku 2021. godine. Tamo je označila prostor galerije finim nijansama plave boje, svjetlosnim tijelima neonskih staklenih cijevi (toplijeg sjaja) i LED panela (hladnijeg sjaja) postavljenih na zidove (koja boje prostor), ali i trakaste papirnate i poliamidne plohe ovješene o zidove kroz koje se publika provlači i koje publiku dodiruju (habitual new media). Mjestimičnim dopuštanjem prodora bijele svjetlosti, plava boja prelazi u druge nijanse i tonove plave te ljubičastu (kada se bijela svjetlost miješa s određenim plavim pigmentom ili svjetlosnim valovima, oko može percipirati prijelaz prema ljubičastoj zbog refleksija i valnih duljina; ovo se najčešće događa kod ultramarina s crvenkastim podtonom i kobalta).^[1] Umjetničina metoda, gdje vertikalni linearni uzorci, pokret trakastih ploha i posjetitelja iz video snimke tj. video dokumentacije dubrovačke izložbe – čime se reflektira njezino vrijeme i medijska materijalnost – postaju still fotografije u printu zidnog postava na splitskoj izložbi, odslikava napetost između digitalne slike (video) i tradicionalne analogne slike (print). Ta umjetnička praksa pokazuje kako se video – medij koji se odvija u vremenu – može reinterpretirati, preslikati ili rekonfigurirati u statične slike na način tradicionalnog poimanja umjetničkog djela kao „artefakta“, kao samostalnog umjetničkog objekta. Na izložbi „DRIFT“ tako je istaknut konceptualni prijelaz iz videoslike kao time-based medium, u statičnu sliku kao autonomni print. Kao što vidimo u praksi Christiane Baumgartner i drugih umjetnika koji koriste video stillove u drugom mediju (kod nas Sandro Đukić), reprezentacijska (dokumentarna) video slika, jednom kad je isprintana, postaje indeks sustava, loše razlučivosti slike – što je efekt nalik na fotografiju s dugom ekspozicijom – ili digitalni glitch. Dubina slike postaje kognitivna, a ne više vizualna kategorija. Video slika je elektronički zapis, privremen i interaktivan, print je statičan, fiksiran, nije interaktivan. Stoga je still fotografija video slike, kroz tehničko pojačavanje njezina fragmentarnog elementa/fragmenta kao slike, translacija ili kompresija vremena i pokreta u vremenu – u materijalni objekt u prostoru. To jest, akumulacija kadrova video zapisa, vremena koje prolazi, njegova ekstrakcija u printeve velikog formata u galerijskom prostoru (sedimentiranog vremena) ili remedijacija (kao koncept dualne strategije u odnosu medija spram medija).^[2]

Tako nastaje plavi ambijent čiji heterogeni elementi: printevi zidnog postava, video projekcije i neonska te LED svjetla kao analogna i digitalna tehnologija ukupno postaju „perceptualno umjetničko djelo“ (perceptual work of art), gdje je sam čin percepcije postao objektom, objektiviziran. Odnosno, umjetnica uspijeva ostvariti kontemplativni prostor koji se širi s formata papira na mjesto izlaganja, korespondirajući s njegovim svjetlom, konfiguracijom ploha zidova i linijama njihovih sjecišta. Višestruki slojevi slika i elemenata kretanja koji se međusobno prekrivaju, kolažno, razliježu se u različitim smjerovima. Grafičke modifikacije video slike (tj. njezina segmentarnost) upućuju na nestabilnost elektroničke slike, efekt koji pojačava ambijent raznih medija koji se istovremeno pojavljuju u njemu. Na taj način, fokusiranje na „sliku“ postaje nemoguće. Rekurzijom, kada se vremensko i interaktivno iskustvo prenese u otisak, print postaje novi medij koji reflektira i ponavlja izvorni digitalni proces zapisa-nastajanja slike. Pritom nastaje samoreferencijalna veza između virtualnog i materijalnog, otvarajući prostor za promišljanje vremena, kretanja i percepcije, a korišteni medijski sustav, uključivo tehničko svjetlo, koristi vlastite rezultate kao polazište za daljnju vizualnu i konceptualnu transformaciju. Otiscima  velikog formata događa se (metaslikovni) sukob višestrukih razina slikovnog realiteta i tehnologija vizualne reprodukcije.

Elementi ove izložbe su po svojoj medijalnosti: materijalne (print), imaginarne (svjetlo) i digitalne (video) slike. Svjetlo se kao zaseban medij umjetnosti afirmira u 20. stoljeću, naročito kroz fenomen svjetlosne instalacije. Video umjetnost javlja se istodobno s konceptualnim ili postpikturalnim slikarstvom te postslikarskom apstrakcijom, kada će (tj. nešto kasnije, 1994.) Marshall McLuhan napisati da sijalica nema sadržaj na način na koji novine sadrže članke ili televizija programe, no da je ipak medij s društvenim učinkom: naime, stvara prostore koji bi inače tijekom noći bili uronjeni u tamu. Stoga je sijalica medij bez sadržaja, koji stvara ambijent (environment) već samom svojom nazočnošću.[3] Plava je smatrana najintrovertiranijom, ali i najduhovnijom (jer označava duboku povezanost sa svijetom prirode) od svih boja u doba formalističkog pristupa umjetničkom djelu prvih desetljeća 20. stoljeća. Danas, njezina terapeutska svojstva povezana su s umjetničinom obiteljskom pričom o liječenju plavim svjetlom – što otvara temu „politike identiteta“ povezanom s tehnologijama promatranja kao najbitnijima za preokret u načinima gledanja/percepcije – te je stoga prvobitno bila mišljena za Galeriju Zoje Dumengjić u bolničkom sklopu podignutom 1951. prema projektu ove arhitektice, danas KBC-u Firule. U predvorju, uz glavno stubište bolnice stoga će na zidu biti postavljen QR kod s informacijama o ovoj izložbi.

Michel Pastoureau, francuski povjesničar simbolizma boja, o povijesti značenja i društvenoj ulozi plave piše kako je kroz povijest postajala nositeljem različitih značenja, od marginalne boje barbara u antici do simboličke centralnosti.[4] Ultramarin je patentiran kao IKB, dok je u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti Sonja Briski Uzelac prepoznatljiva po korištenju ceruleum svijetloplave do srednje plave, koja podsjeća na nebo ili čistu vodu. Dorindina plava prelazi od ultramarin do kobaltne ili „električne“ plave koja prelazi u „royal blue“ spektar u digitalnom reproduciranju, pružajući snažan emocionalni efekt atmosfere „unutarnjeg neba“. Takav prostor dezorijentira promatrača prostornim (de)konstrukcijama svjetlosnim „potezima“, to jest slojevima aktivnog svjetla.

Silva Kalčić

[1] Promjena boja dogodila se kod prijenosa RGB digitalne slike u CMYK format za objavu u katalogu izložbe.

[2] Video. Das reflexive Medium, Suhrkamp Press, 2005.

[3] Understanding Media: The Extensions of Man, Gingko Press, 1994.

[4] Blue: The History of a Color, Princeton University Press, 2001.