Gloria Oreb / Drugo nebo

Ulazeći ponovno u podrume, Gloria Oreb zaključuje svoj ciklus započet prije tri godine.
Drugo nebo, zajedno sa Aurumom i Iluminacijama, sačinjava trilogiju kojom je sve ono što je dosad bilo naznačeno poput skice sada razrađeno u potpunosti i uobličeno u cjelinu.
Njezin rad, smješten u zapadno krilo podruma, ambijentalno je integriran s prostorom dvorane čiji svojevrstan bazilikalni tlocrt daje utisak svetišta. Odišući tajnošću i hermetičnošću, Drugo nebo pregrađuje kružnu ‘apsidu’ od ostalog prostora poput oltarnog poliptiha, nadahnuto naslijeđem ikonostasa. Crni pravokutnik predstavlja zemlju, a zlatni predstavlja nebo. Sa svake strane ih uokviruju četverodijelni poliptisi s kružnim geometrijskim strukturama crvenih serafina na zlatnoj podlozi koji lebdeći u zraku stvaraju utisak dematerijaliziranosti.

Gloria Oreb u svom radu problematizira estetiku claritasa, koja je zaokupljala brojne filozofe i umjetnike od antike pa naovamo. Božansko, duhovno i uzvišeno lijepo se kroz povijest umjetničkog stvaralaštva često prikazivalo kao svjetlost, a najprimjerenije za materijalno uobličenje svjetla je upotrijebiti plemeniti metal – zlato.
Zlato, najsjajniji i najdragocjeniji metal, predstavlja sjaj, svjetlost, ali ne običnu svjetlost već metafizičku svjetlost koja je uzvišena i transcedentalna.
Izvor svjetla je božanski izvor, a zlato predstavlja nebo u duhovnom smislu.
Nebo se i u ranom kršćanstvu prikazivalo zlatnom pozadinom kao što je slučaj kod bizantinskih mozaika, a i kasnije se pojavljuje u slikarstvu ikona.
Polazeći od zlata i odmičući se od njega spuštanjem kroz sfere zemaljskog i mentalnog, Gloria mu se u konačnici ponovno vraća, dajući mu konotacije koje u sebi nose slojevite ikoničke i semiotičke poruke.

Neki od velikih mislioca poput Plotina, Pseudo-Dionizija ili Ficina smatrali su da ljepotu ne vidimo u kompoziciji dijelova ili proporciji likova već vidimo jedino onu ljepotu koja dolazi od sjaja svjetla. Svjetlo je za njih temeljno metafizička stvarnost jer je Bog uzrok sjaja i sklada svih stvari. Svjetlo pozlaćuje, oplemenjuje, produhovljuje i svjetlost je princip svake ljepote.

Koliko je samo drevnih civilizacija, kultura i religija štovalo Sunce kao božanstvo i izvor svjetla te držalo da je dostizanje Svjetla konačno ispunjenje i cilj duhovnog puta.

Gloria stvara ‘drugo nebo’ iluminirajući crni pravokutnik zemlje dodirom zlata – božanskog svjetla kroz čin polaganog, gotovo meditativnog stvaranja.
Vidljivo je to kroz zlatnu pozadinu koja je izrađena tradicionalnom tehnikom nanošenja zlatnih listića preko crne podslikane podloge, a iziskuje veliko strpljenje i minucioznost. Mukotrpni i dugotrajni postupak postavljen je naspram brzog i jednostavnog otiska anđela načinjenog pomoću šablona kakve koriste umjetnici grafita. Čemu suprotstavljanje starog i novog načina? Grafiti su nastali kao bunt, gesta neslaganja i prešli su dug put od ilegalnog čina ekspresije do priznate angažirane umjetnosti. Glorijini anđeli zapravo postaju znak i označavaju posrednike između tijela i duha, zemlje i neba, ali također i predstavljaju svojevrstni kritički osvrt autorice na današnji način života koji pojedincu ostavlja sve manje prostora za duhovnu potragu i samospoznaju.

Etimološki gledano, naziv Serafin potječe od lat. seraphinus odnosno heb. serafin što znači vatren, gorući, plamteći. Prema čuvenoj hijerarhiji anđela spomenutog Pseudo-Dionizija, velikog angeologa kršćanstva, Serafini su najviša bića, najviši red anđela prve sfere, čuvari Božjeg prijestolja i nitko, pa čak niti sveta bića ne mogu pogledati u njih zbog njihove svjetlosti.
Ponavljajući geometrijske strukuture koje je koristila kod prethodna dva trilogijska niza, pojavljuju se iznova brojevi čije različite kombinacije nose slojevitu simboliku; od broja 8 koji predstavlja kozmičku ravnotežu i beskonačnost pa do broja 4 koji se može odnositi na četiri elementa, četiri strane svijeta, četiri evanđeliste itd.

Zašto je Gloria nazvala svoj posljednji trilogijski ciklus Drugim Nebom? Njime zaključuje spuštanje Sunca u podrume, započeto kroz Aurum, u dubinu, zatvoreni prostor, u tamu gdje prolazi kroz kozmička kretanja Iluminacija te postaje refleksija sunca i time nastaje druga sfera, drugo sunce i naposlijetku Drugo nebo.

Barbara Gaj

“Svjetlo je zajednička priroda koja se zatječe u svakom tijelu, kako nebeskom, tako i zemaljskom.” (Sv. Bonaventura, XIII. stoljeće)