Petar Jakelić / Dvanaest crno bijelo sivih

Nagradu 39. splitskog salona Petru Jakeliću donijeli su svojim metijerskim i kompozicijskim savršenstvom dvije recentne, akromatske apstraktne kompozicije. Slike bogate u materiji, suverene u gesti i kompaktne u oblicima, u potpunosti su na formalnoj, simboličkoj i semantičkoj razini odgovarale svom jednostavnom nazivu Stine, te kako su odluke žirija proizvod složene kombinatorike i zakulisnih strategija, naš trio odluke je donosio kako treba – spontano reagirajući na kvalitetu prezentiranog djela bez konzultacije podataka na legendi. Zadovoljstvo je bilo tim veće, a sveukupni dojam o radovima razumljiviji, jer nam je svojim slikama Petar Jakelić omogućio da nagradu dodijelimo veteranu tradicionalnog shvaćanja likovnosti, a time ujedno honoriramo vitalnu odluku umjetnika da podrži ambiciju svoje strukovne udruge u sveobuhvatnom pregledu splitske scene i bez zadrške se upusti ne samo u dijalog s mlađim i ambicioznim kolegama, već i sa baukom (novo)medijske umjetnosti koji njegovoj generaciji umjetnika najčešće izaziva zazor i sumnju da su joj stručna kustoska tijela mlađe generacije u startu naklonjenija. Pola godine kasnije, prvo viđenje ciklusa slika u atelijeru po Jakelićevom pozivu pokazalo je da se umjetnik nakon iskoraka u smjeru potpune apstrakcije vratio svojoj prepoznatljivoj estetici. Iako naziv ciklusa Dvanaest crno bijelo sivih u sebi nosi odjek konceptualne i minimalističke umjetnosti, u nadalje snažno izraženom gestualnom polju slike, na – siguran sam – radost njegovih mnogobrojnih obožavatelja, zaživio je prepoznatljiv Jakelićev figurativni imaginarij nadahnut nadrealističkom poetikom koju na tragu Medijale njeguje od svojih slikarskih početaka šezdesetih godina. Jakelić mi je u razgovoru rekao, slobodno in terpretiram, da mu apstrakcija jednostavno nije dovojna da izrazi svoj u suštini narativni diskurs. Skučeni akromatski registar kojeg je kao slikar snažnih kolorističkih valera ovdje razvio do neslućenog izražajnog maksimuma, ciklusu je pridao snažni epski timbar pa sve ono što je u njegovoj umjetnosti inače lirsko, u ovom ciklusu, iako i nadalje fantazmagorično, prerasta u dramatično i dostojno teme težine egzistencije na kršu Dalmatinske zagore. Nositelji ovog dojma su suverenom gestom izvedene partije koje čine apstraktnoj umjetnosti blizak dio kompozicije. U njihovoj putanji pojavljuju se više ili manje jasni obrisi i likovi tipični za Jakelićev opus nadahnut narodnim predanjima po kojemu se rubovi oblaka i brda transformiraju u jedra djevojačka lica i tijela, koja će mukotrpni život na drugim slikama pretvoriti u starice majke izboranije od krša. Razvidno je da su dvije ishodišne slike kurentnog Jakelićevog ciklusa zapravo u apstraktnu formu derivirani krški pejzaži. Riječ je o postupku koji je redukcijom pojavnog svijeta odredio poznate partije apstraktnog slikarstva našeg visokog modernizma, za razliku od čiste transpozicije mentalnog plana kao u slučaju vremenski paralelnog apstraktnog slikarstva razvijenog na zasadama konstruktivističke umjetnosti. Po kompozicijama i slikarskim postupcima očigledno je Jakelićevo poznavanje apstraktne umjetnosti čija iskustva umješno koristi u konstrukciji pozadinskih dijelova svojih prepoznatljivih figurativnih kompozicija snažnog i otvorenog kolorita. U kurentnom akromatskom slikarskom ciklusu došlo je do poremećaja ustaljene ravnoteže, apstraktni dijelovi slike nositelji su općeg dojma i dominantni u odnosu na figure koje se iz njih razvijaju ili se doimaju u njih unesene. Poetika koja jezik modernizma ili suvremenu tehnologiju ko- 135 risti za reprezentaciju ruralnog života, u našoj kulturi predstavlja snažan fenomen i popularan žanr bez obzi obzira da li je riječ o književnosti, kazalištu, filmu, dramskim televizijskim formama ili vizualnoj umjetnosti. Petar Jakelić je zahvaljujući svojoj povezanosti i dubokoj empatiji s predjelom i životom rodnog Prugova s jedne, te obrazovanju i praksi utemeljenima na likovnosti modernizma s druge strane, ovaj kulturološki obrazac obogatio jedinstvenom notom koja u širokom rasponu nadrealnog ugođaja spaja njegov lirski, epski i naturalistički doživljaj rodnog kraja, s onu stranu populističke eksploatacije i idealiziranja svedivog na sintagmu Mediterana kakav je nekad bio.

Branko Franceschi