Dženan Hadžihasanović / Blank Title

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

_______________

Ideja za ciklus radova The Blank Title nastala je 2013. godine nakon što je njegov autor, slikar Dženan Hadžihasanović iz susjedne nam Bosne i Hercegovine sudjelovao na prosvjedima za donošenje zakona o JMBG novorođenčadi[1] nakon čega je odlučio taj nemio događaj pretvoriti u metaforički prosvjed protiv sveopće dehumanizacije. Naime, tog kobnog lipnja 2013. godine ugasio se jedan tek rođeni život, a s njim i svo povjerenje i nada u čovječanstvo. Zbog tromosti sustava i vladajuće politike, beba od svega nekoliko mjeseci života nije mogla dobiti jedinstveni matični broj koji bi joj omogućio stjecanje dokumenata za potrebno liječenje i zdravstvenu skrb van granica BiH. Time je, nažalost, postala žrtva birokracije što je potaklo brojne građane diljem BiH da izađu na ulice, okupe se i odaju počast izgubljenom životu, istovremeno iziskujući pravdu od onih koji su taj isti život trebali zaštiti. Iako je zakon na koncu izglasan, i to uz pritiske svekolikog građanstva, ipak je to bilo prekasno. Od tada Hadžihasanović kroz svoje slike neumorno pokušava polemizirati pojam demonstracija i javnih skupova otvarajući brojna pitanja o etici, politici, univerzalnim vrijednostima, odnosu prošlosti i sadašnjosti i sl. Borbe građana za prava i pravdu kao svevremenska, uvijek aktualna tema, zanimaju ga prvenstveno kao sociološki fenomen i ne vezuje ih za konkretne povijesne, geografski ili vremenski ograničene događaje. Ipak, ističe kako ga ova tema posebice zanima u kontekstu Balkana i mentaliteta njegovih žitelja, pa se pritom pita koliko je uopće učinkovita metoda prosvjeda, razumijemo li mi koliku moć narod može imati (kad je ujedinjen) i pristupamo li tome konstruktivno. Nameće se pitanje nije li to ipak privid, varka demokratskog sistema u kojem je dozvoljeno legalno prosvjedovati, ali čim se prijeđe određena, za vladajuće nepoželjna „granica“ organi reda stupaju na snagu. Bez obzira na sve, iza cijele problematike stoji namjera autora da osobno ohrabri i potakne ljude da se pronađu među „točkicama“ prikazanih masa i promisle o tome koliko sami mogu doprinijeti nužnim promjenama u svrhu boljitka zajednice.

U samoj likovnosti, Hadžihasanovića općenito zanima forma mase kao takva, kao nakupina koječega (kaldrma, drva za ogrjev i sl.). Vodeći se poznatom mišlju Mladena Stilinovića[2] kako nema umjetnosti bez lijenosti, uz dozu humora ističe kako ga je upravo lijenost natjerala da na slikama u što kraćem vremenskom roku, što efikasnije i jednostavnije postigne željeni efekt, pa se tako domislio i novim slikarskim alatima koji su mu omogućili dobivanje uzorka gomile ljudi na demonstracijama, skupovima i sl. Ne možemo se oteti dojmu da prikazi djeluju veoma apstrahirajuće, asocirajući nas na poentilističke tehnike. Međutim, kako u islamu nije dozvoljeno prikazivanje ljudskog lika, Hadžihasanoviću je bio izazov oblikovati ljudski lik koji bi sa dovoljne udaljenosti promatraču bio razvidan i prepoznatljiv, te je tražio načine kako postići efekt okupljene mase, ali bez prikaza ljudskih fizioloških karakteristika. Dodajući atribute poput krajolika, automobila, šarenih detalja koji poprimaju oblik odjeće, pa na koncu i samih praznih transparenata, vrlo je sugestivno da se radi o gomilama ljudi na jednom području.

Ono što je nadasve intrigantno je to što Hadžihasanović svoje transparente ostavlja praznima, što insinuira i sam naziv izložbe, odnosno ciklusa radova. Kao što pisac počinje na praznom papiru, kao što svi mi počinjemo kao tabule rase, tako i autor izostavlja parole – blank title, ali u nutrini sa gorljivom željom da se Vi upišete u nju. Bez obaveze, ne kao suučesnici, ne kao aktivisti, već kao humana bića, krojači budućnosti spremni na oblikovanje promjena koje želimo kako za sebe tako i za svih nas, za bolje društvo s čvrstim vrijednostima temeljenima na slobodi i jednakim mogućnostima za sve. Za kraj još je bitno istaknuti i to da ga, osim svega navedenog,  zanima odnos prošlosti i sadašnjosti, te naravno pojam protesta i javnih skupa u toj relaciji. Jedini rad na ovoj izložbi koji odudara od prepoznatljivih Hadžihasanovićevih prikaza, rad je The Blank Title nastao u sklopu projekta „Suvremeni konTEKSTI: oslikavanje socijalističkih slika“, a radi se o reprodukciji i rekontekstualizaciji slike trogirskog umjetnika Frane Delallea iz zbirke umjetničkih djela nastalih u Jugoslaviji koja govore o narodnooslobodilačkoj borbi, važnim bitkama i ličnostima Drugog svjetskog rata, te o poslijeratnoj obnovi. Ovo potonje djelo trenutačno se nalazi u fundusu Historijskog muzeja u Sarajevu. Hadžihasanović se, međutim, u svom radu pomalo ironično metodom aproprijacije osvrće na vrijednost protesta nekad i danas postavljajući pitanje hoće li i naše parole jednog dana biti smiješne i hoće li im se netko izrugivati kao što se mi danas izrugujemo nekima iz bivših sistema? No u svojoj već prepoznatljivoj maniri transparente ostavlja praznima.

Ivana Vukušić

[1] https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-nastavak-protesta-zbog-maticnog-broja/25008697.html

[2] https://www.stocitas.org/mladen-stilinovic-pohvala-lijenosti.htm