Milan Zoričić / Echoes

Rad Milana Zoričića smješta se u sjecište jednog vremena, kraja stoljeća i kraja tisućljeća, ali novog stoljeća i novog tisućljeća. Na početku smo informatičkog vremena koje izvodi možda najkorjenitiju revoluviju na ovom planetu, i koju teško možemo spoznati u njenom cjelokupnom dometu. U stjecištu kultura i tradicija koje su, uvijek iznova izdizale racionalnost ili romantički ili neoromantički, moderni ili postmoderni pristup. Najzad, ovaj rad trpi uticaj bilo prošlosti (prošlosti avantgarde), bilo sadašnjosti (obilježeno ogrebotinama ili ozlijedama), dizajna i arhitekture, shvaćene kao kaotični simbol mnogostruke stvarnosti. Neki od skorijih radova često izlaze iz tradicionalnih granica platna da bi se postavili kao objekti ili oblici koji iščekuju nova zbivanja; smješteni uz platno, kao prekid, kao obnavljanje i kao dio samog uratka koji se uvijek iznova nameće. Umjetnost Milana Zoričića potpuno se uklapa u metaracionalnost LIG-a (Last International Group) čiji je suosnivatelj i kojemu daje značajan estetski doprinos. Dva osnovna aspekta svojstvena njegovom radu: racionalno (konkretno, predvidljivo) i iracionalno (materijsko, gestikulativno i instiktivno) u njegovom se radu stapaju u odmjerenoj ravnoteži i u ujednačenoj i kreativnoj sintezi. Daleko od beskorisnih i praznih kronika koje sve više ponižavaju suvremenu umjetničku panoramu, ova umjetnost i dalje nastoji potvrditi, u svojoj konkretnosti, katarti.nu namjeru, pozitivnu svojem osmišljavanju, i koja još uvjek želi gledati ka budućnosti, iako teško možemo odrediti obrise i izglede te budućnosti i ovog tisućljeća.

Rudolph Rainer
 
 

… Zoričić naime, finoj zrnatosti, materičnosti i taktilnoj sugestivnosti kore površine pridaje korelat u vidu konstrukcije i geometrijske mreže prelamajući strukture tako da one sugeriraju dubine i prostore, svjetline i mrkline površina punih svojevrsnoga “grafizma” materije i nijansi koje prizivaju gotovo katakombnu sasušenost krvi crvenice. Jedan je pisac naglasio prevlast i utjecaj avangardi u njegovom djelu i nama se složiti s tom tvrdnjom. Uz pripomenu da to nije primjer laboratorijskog spajanja instiktivnog i promišljenoga, to djelo ne širi samo enformelističku tezu o prolaznosti, slučajnosti ili povijesnosti (Argan) nego govori i o postojanosti i trajnosti. To je svojevrsni kodicil naslijeđenoga iskustva, pohranjenoga u memoriji koju samo idioti nude potpunom zaboravu dok sam umjetnik naglašava povratak zbilji i skromnosti – djelima koja su iskušavala i slasti razuma i slasti nagona, instikta i promišljenosti, reda i nereda. A imajući dar raspoznavanja svijeta i njegove sugestivne i uzbudljive površine, a istodobno bivajući baštinikom moderne spekulativne kodificiranosti, u njegovu se djelu izmiruju slučajnosti i strukturalna volja kako bi se sačuvala neposrednost instiktivnoga! – izvan sterilizacije ili prevlasti jednoga nad drugim svojstvom. Taj napor proistječe iz osjećaja potpunosti i cjelovitosti života unutar morfologije krajolika koji se sjedinjuje sa arhitekturalnošću i konstruktivnim naporom koji ne škopi neposrednost i intuiciju. To je duh kojemu riječi potpuno “moderno”, “racionalno”, “romantično”, “avangardno”, “novo”, “staro”, “tradicija”, “suvremeno” … ne predstavljaju točke odluke i alternative između kojih se odlučuje. On je čovjek koji stremi apsolutnoj pripadnosti svijetu kroz znakove svoje ljudske i umjetničke kako posebnosti tako i srodnosti. Kao epikurejac i euklidovac, Milan Zoričić zapravo sniva potpunost života i djela intuirajući zajedništvo stilizirane (geometrijske) i nagonske mogućnosti života.

Ive Šimat Banov