Eric del Castillo / /ˈhakɪŋ/

/ˈhakɪŋ/

strategije probijanja kroz privide

Hakiranje je riječ koja je nastala u digitalnom kontekstu, no sama gesta koju označava daleko nadilazi polje računalnih mreža. Radi se o probijanju ograda, zaobilaženju normi, ponovnom kodiranju postojećih struktura kako bi se otvorio prostor za neočekivane funkcije i nenajavljene izglede. U tom smislu hakiranje se shvaća manje kao tehnički čin, a više kao kulturna i(li) politička metoda. Upravo je ta metodologija u središtu izložbe Erica del Castilla priređene u Salonu Galić, koja se bavi premještanjem hakiranja iz digitalnog u analogno i natrag, pokazujući kako su tehnike manipulacije, krivotvorenja i skretanja podjednako prisutne u polju ekonomije i medija, ali i umjetnosti i duhovnosti.

Jedna od temeljnih premisa za pristup izložbi jest da se stvarnost danas teško može promatrati kao stabilna i izvorna, već kao set privida i konstrukcija koji određuju našu percepciju i iskustvo svijeta. Ono što nazivamo istinom zapravo se pokazuje kao učinak proizvodnje, održavanja i cirkulacije znakova. Čin hakiranja u tom kontekstu postaje čin razotkrivanja mehanizama takve istine i on, u biti, ne uništava sustav nego ga otvara, čini šavove vidljivima, pokazuje kako se istina konstruira. Autobiografija, primjerice, može prestati biti intimna i izvorna ispovijest te postati poljem ponavljanja, varijacija i manipulativne cirkulacije. U radu Eric del Castillo hacks Eric del Castillo umjetnik prisvaja identitet poznatog meksičkog glumca, svoga imenjaka i prezimenjaka, preuzimajući fragmente njegova života i profesionalnog okruženja. Time autor pokazuje kako se biografija može tretirati kao otvoreni kod, kao materijal koji cirkulira i koji se može beskonačno „presnimavati“, reinterpretirati i manipulirati. U tom procesu nestaje jasna granica između osobnog i tuđeg, između izvornog i apropriranog, pa identitet prestaje biti autentična datost i postaje rezultat medijskih, kulturnih i umjetničkih preslagivanja.

Drugo polje na kojem se razotkriva logika privida jest ekonomija znakova u sferi brandova i njihovih krivotvorina. Tako serija radova pod nazivom Piracy: supplanting reality operira logotipskim parazitima poput „Coolgate“, „Giorgio Armandi“, „Adadas“, „Dolce & Banana“, „Johnnie Worker“, „Tommy Pathfinder“, „Pumba“, „Red Balls“ i drugih, čije se intervencije svode na pomak od jednog slova ili minimalnu vizualnu gestu, ali je učinak gotovo identičan: priziva se prepoznatljiv izgled, jamči željeni statusni signal i omogućuje uporabu proizvoda bez obzira na njegovu „autentičnost“. U tom smislu krivotvorina je funkcionalna jer zadovoljava osnovnu svrhu. Predmet se, naime, nosi, konzumira ili pokazuje, a znak na njemu i dalje komunicira pripadnost određenom imaginariju luksuza ili popularne kulture. Način na koji takvi proizvodi računaju na naviku oka i na prešutno prihvaćanje potrošača pokazuje da se razlika između pravog i lažnog manje temelji na izvornosti, a više na vjerovanju i praktičnoj učinkovitosti u svakodnevnoj uporabi. S druge strane, statistički podaci i analize potvrđuju da piratstvo nipošto nije sporedna anomalija, već ustaljeni fenomen, paralelna i samoodrživa ekonomija. Iza naizgled duhovite igre s parazitskim logotipima stoji ozbiljna infrastruktura globalnog tržišta, pa se laž ovdje ne pojavljuje kao suprotnost istini, već kao njezina paralelna infrastruktura koja jednako oblikuje stvarnost. Pedagoška dimenzija ove serije očituje se upravo u tome što trenira percepciju, odnosno pokazuje kako se vrijednost znakova često određuje njihovom uporabnom i komunikacijskom učinkovitošću, a ne njihovim podrijetlom, otkrivajući time da je stvarnost mreža privida u kojoj „izvornost“ postupno gubi presudnu ulogu.

Treće važno polje koje izložba otvara jesu „tuneli stvarnosti“, sintagma koja upućuje na zatvorene okvire u kojima suvremeni subjekt opaža i tumači svijet. Svaki pojedinac danas živi u stvarnosti koju oblikuju algoritmi, osobne preferencije i kognitivni prečaci. Algoritamska infrastruktura pritom djeluje poput balona: ona ograničava vidokrug i stvara privid da je upravo taj zatvoreni okvir „cjelina stvarnosti“. Takvi tuneli objašnjavaju kako oprečne „istine“ mogu koegzistirati bez međusobnog doticaja, jer svaka posjeduje vlastitu logiku potvrđivanja. Ericovi radovi ovog niza tematiziraju takvu strukturu kroz niz citata, teorije zavjere i problematske aspekte globalne ekonomije podataka, u kojoj se informacije prikupljaju i iskorištavaju neravnomjerno, slično logici kolonijalnih odnosa. Time se pokazuje kako suvremena kultura proizvodi jednako uvjerljive paralelne realitete pa se hakiranje, u tom kontekstu, pojavljuje kao metoda iskoračenja iz tunela, gesta raskidanja zatvorenih optika i iniciranja susreta s onim što ne potvrđuje postojeća očekivanja, već zahtijeva promjenu perspektive.

Srodno tome, manipulacije koje oblikuju digitalno polje razotkrivaju se u radu Bot Farm, koji tematizira industriju poznatu pod tim nazivom, a podrazumijeva mreže automatiziranih računa i lažnih profila koje masovno generiraju klikove, preglede i pratitelje. Osnovna im je funkcija stvarati privid popularnosti i opće prihvaćenosti, odnosno proizvoditi brojke koje izgledaju kao da ih je stvorila „javnost“. U takvom okruženju konsenzus nije rezultat spontanog djelovanja stvarnih korisnika, nego učinak manipulacije posredovane softverskim mehanizmima. Botovi tako nisu devijacija, nego sastavni element načina funkcioniranja suvremenih medija i tržišta pažnje. Laž se pritom ne pojavljuje kao iznimka, već kao pogonski mehanizam same infrastrukture, dok se hakiranje u ovom kontekstu profilira kao čin vidljivosti, odnosno kao razotkrivanje alata kojima se stvarnost proizvodi i održava.

Na razini mikropraksi svakodnevice, nadalje, logika privida otkriva se u fenomenu selfija (Selfishness), gdje se statistički podaci o njegovoj učestalosti prepliću s psihološkim analizama narcizma i usamljenosti. Naizgled osobni čin zapravo slijedi zadani obrazac ponašanja: selfie funkcionira kao ritual usmjeravanja pažnje prema vlastitom liku, ali istodobno proizvodi osjećaje neadekvatnosti i izolacije. Time se pokazuje da selfie nije individualna izjava nego algoritamski format, standardizirana jedinica identiteta, „mikro-hak“ svakodnevice koji privremeno popunjava prazninu pažnje, ali ujedno generira nove frustracije. U tom se okviru razotkriva da suvremena kultura laži ne treba centralnog propagandista, jer su dovoljne tehnologije koje same potiču stalnu, stratešku fikcionalizaciju vlastitog lika.

Moguće je reći kako je svojevrsna sinteza tema Ericove izložbe utjelovljena u radu Like-A-Prayer, rozariju s pridruženim pametnim telefonom. U ovom objektu religijski ritual brojanja zrnaca spaja se s digitalnim zbrajanjem lajkova, sugerirajući da su devocija i ekonomija pažnje usporedive metrike vjerovanja. Telefon postaje novi talisman, a rozario komunikacijski kabel, pa se religiozno i tehnološko „kratko-spajaju“ u hibridnu praksu. Taj rad istodobno ironizira i potvrđuje našu potrebu za posrednicima: kao što brand posreduje vrijednost, a selfie posreduje identitet, tako i rozario posreduje odnos između vidljivog i nevidljivog.

Kultura laži u svim ovim primjerima ne funkcionira tek kao puka obmana, već kao sustav konstrukcija koje djeluju realno. Piratski brand stvara stvarne ekonomske učinke, botovi proizvode stvarne političke posljedice, selfie generira stvarne psihološke efekte, a rozario s telefonom otkriva stvarnu hibridizaciju rituala i tehnologije. Laž, dakle, nije odstupanje od istine, nego paralelni mehanizam proizvodnje stvarnosti. U tom smislu izložba Erica del Castilla pokazuje da živimo u svijetu u kojem izvornost više nije kriterij i da se vrijednost zapravo mjeri cirkulacijom, vidljivošću i učinkovitošću. Hakiranje se stoga pojavljuje kao metodologija uvida. Ono razotkriva kako funkcioniraju prividi, pokazuje pukotine stvarnosti i otvara prostor za drugačije čitanje. U prostoru izložbe postavljenom kao niz filtera i tunela, posjetitelj prolazi put od „autobiografskih“ presnimki preko logotipskih mutanata i teorija zavjere do infrastruktura botova i hibridnih rituala. Narativ izložbe time vodi publiku ne prema „istini“ nego prema svijesti o tome da je ono što nazivamo istinom učinak konstrukcije. U toj svijesti, hakiranje se afirmira ne kao destrukcija, nego kao nužna metoda kritičkog života u svijetu privida.

Dalibor Prančević