/ Europske skitnje

Povratak s dugog putovanja ili odsanjani predjeli otvaraju nam europske vizure Pariza, Beča, Zagreba, Dubrovnika, Splita, sve ujedinjeno u kolorističkom kriku stvarnoga i imaginarnoga. Ana Marija Botteri Peruzović
ulazi u gradove, u volumene iznikle na euklidovskim elementima: pravokutnosti, crti, plohi, kocki, piramidi, kugli, u prostore koje je davno osmislio majstor graditelj koji je znao da gradnja sadrži osnovna tri elementa: dispositio,(raspored, nacrt, osnovu, plan), constructio(građenje, sazdanje), pa venustas(ljepotu). U bujnoj znatiželji, što je posjedovao i njen profesor Matko Peić, naš najbolji stilist u umjetničkim izričajima, slikarica otkriva svoje vedute, particele, detalje, povijesne palimpseste na volumenima redovito starih arhitektonskih zdanja, uklopljenih u splet linija izvedenih tamnim modrim ili šafranovoljubičastim diobama. Kao zlatne baklje sunčevim svjetlom oblivenih rubova, visokim tonalitetom kolorita, niču fuge u njenu oku posebna promatrača, ostvaruju ono što je u rukopisu iza i iznad likovne stvarnosti.

Ako je Ana Marija Botteri Peruzović poznata po sljedbi figurativnoga i koloristički blistavoga, ostvarenoga tijekom svih ovih godina od 1993. kad je prvi puta izlagala, nije se u kritici isticala njena tamna noćna misao ni retorička šutnja koje su uvijek postojale između svijeta i vlastitosti. Postojala je u hrvatskoj likovnoj sceni kao raskošna freska duhovnoga podneblja juga i mora, puna simboličke napetosti u ženstvenim portretima i literarnim dodirima postimpresionizma, osobito secesije. Bavila se zakonima univerzuma i ljudskom sudbinom, ponekad sonornih i sjetnih reminiscencija, istraživala neiscrpne tonske valere i mogućnosti komplementarnih sudara ili sukladnih monotipskih suzvučja, ali u dubini svega uvijek je ležao vaj za veličanstvenim smislom života, Božjom rukom koja ju vodi tajanstvenim jasnoćama u obećanu zemlju duhovnosti. Ana je tajna, kao svaki čovjek, i nadmašuje moguću jednostavnu fabularnost unutar svoga slikarskoga djela…

Nevenka Nekić