Vitar Drinković / Evolucija percepcije 1.3

VITAR DRINKOVIĆ – EVOLUCIJA PERCEPCIJE 1.3.

Izložba Evolucija percepcije 1.3. rezultat je višegodišnjeg kontinuiranog istraživanja u području percepcije, komunikacije i stvaranja okolnosti autora Vitra Drinkovića. Koristeći interaktivnost kao medij, autor svojim fantastičnim napravama stvara uvjete za komunikaciju kroz participaciju publike. Ne koristim slučajno termin „naprava“ umjesto „instalacija“, uvriježenog u terminologiji povijesti umjetnosti. Iako su sva umjetnička djela u suštini jedan oblik komunikacije, Drinkovićeve instalacije ipak idu korak dalje; one su strojevi koji služe kao medijatori u potrazi za iskrenom ljudskom neverbalnom komunikacijom.

Umjetnik-izumitelj koristi izložbu kao poligon za svoj eksperiment. Svojim radovima stvara kontrolirane uvjete za participaciju. Jer, participacija kod Drinkovića jest ključna. Ona je faktor koji pokreće njegove strojeve. Tek se povezivanjem mehaničkog i umjetnog s biološkom komponentom aktera stvara cjelovito djelo. Jedan od radova koji najbolje ilustrira ovaj princip zasigurno je Vibracija tijela. Ono je interaktivna instalacija koju čak četiri osobe mogu istovremeno koristiti te pomoću stetoskopa u prostor zvučno projicirati otkucaje vlastitog srca. Potpuno otvaranje organa koji „iskreno“ reagira na podražaje te otkriva naše trenutno istinito psihofizičko stanje u promatraču/akteru izaziva osjećaj ogoljenja, izloženosti i ranjivosti. Slušanje vlastitog ritma zajedno s nečijim uvijek izmami iskrenu reakciju. Prema tome, komunikacija sa strojevima postaje most za komunikaciju s ljudima, bili oni potpuni stranci ili stari poznanici.

U sličnom svjetlu možemo promatrati i Skulpturu za komunikaciju 4; rad u kojem istodobno mogu sudjelovati četiri osobe stavljajući ruke u utore na bočnim stranicama betonske kocke. Unutar kocke dolazi do uspostave kontakta. Kontrast između stroge vanjske forme kocke i organsko oblikovane unutrašnjosti reflektira kontrast doticaja hladnog betona i ljudske ruke. Pozadina u akademskom kiparstvu očituje se u jedinoj neinteraktivnoj skulpturi naziva Mrtva priroda. Nastao nešto ranije od ostatka izloženih djela, ovaj simbolički snažan rad okuplja centralnu poziciju u postavu. Betonski odljev odrubljene bikove glave, kao simbola snage i žrtve, „okrunjen“ je aureolom oblikovanom od metalnih žlica. Rad Spirala od žlica izvrsno komplementira Mrtvu prirodu. Plastične jednokratne žlice, ultimativni simboli potrošačkog poretka, utilitarni alati za konzumaciju i odbacivanje, tvore spiralu –  mistični oblik pun tisućljetnog značenja. Mrtva priroda i Spirala od žlica mogu se promatrati kao organska cjelina, u kojoj su otuđeni antički motivi danas žrtvovani u slavu kapitalizma.

Poput filozofskog misaonog eksperimenta sa stablom koje pada u šumi, pitanje postojanja umjetničkog djela bez publike još uvijek je aktualno. Kod Drinkovića je pitanje uloge publike potpuno suvišno. Ne samo da se njegova djela percipiraju, on utječe na koncept pasivnog promatrača, promičući ga u krucijalni dio svoje umjetnosti. Jedan od radova koji za svog pokretača koristi čovjeka je Vrijeme disanja. Korisnikovo disanje prati sat i intenzitet svjetla reflektora. Autor time „tjera“ korisnika da svjesno počne paziti i kontrolirati svoje disanje. Disanje abdomenom, pravilan način disanja koji prakticiraju djeca i kojim se povećava kapacitet unosa kisika, također je osnova tehnike meditacije. Svraćajući pozornost na čin disanja, autor vraća korisnika u sadašnji trenutak i pomaže mu u boljem osvješćivanju vlastitog tijela u prostoru i vremenu. Drinkovićevi radovi često sadrže takav meditativni moment koji zahtjeva koncentraciju na vlastito tijelo, uspješno vodeći korisnika u čin introspekcije.

Introspekcija kroz samorefleksiju cilj je rada naziva Fokus. Piramidalna „maska“ načinjena od četiri ogledala opremljena napravom za pojačavanje zvuka distorzira prostor oko korisnika. Gledajući kroz skulpturu osoba se pokušava kretati po prostoru. Multiplicirajući sliku autor dekonstruira i poigrava se percepcijom, ostavljajući pritom snažan komentar o utjecaju subjektivnosti na poimanje okoline.

Do sada su Drinkovićeve skulpture/instalacije služile kao posrednici, ili riječima autora, „filteri u komunikaciji između ljudi“, olakšavajući uspostavljanje kontakta među korisnicima. Skulptura za grljenje rad je koji odudara od ostatka u smislu da više nema ulogu posrednika nego surogata živom biću. Iako na prvi pogled izgleda kao naprava za boksački sparing ili kakav robot iz Pixarovog animiranog filma, Skulptura za grljenje kontaktom ostavlja dojam živog bića. Ona naime, pritiskom tijela „uzvraća“ zagrljaj i počinje lagano vibrirati. Potreba za kontaktom i zagrljaj samorazumljiv je oblik komunikacije u svim društvima. Autora upravo zanima takva čista, bazična, općeljudska komunikacija koja često nailazi na prepreke.

Pokušavajući u ovom tekstu izbjeći klišejizirane postulate o otuđenosti suvremenog čovjeka u društvu, na pamet pada opus umjetnika Jeana Tinguelyja. Tinguely se još sredinom 20. stoljeća kroz svoje instalacije počeo baviti istraživanjem odnosa čovjeka i stroja, što je nastavio sve do 90-ih godina. Interakcija sa strojevima i tehnologijom te naš odnos sa materijalnim i važnost koju ono ima u društvu, teme su koje zaokupljaju umjetnike već dugo vremena. Povezanost je ono čemu interakcija i komunikacija neizbježno vode i ključna je kod svih društvenih životinja, uključujući čovjeka. Ona je naš neurobiološki preduvjet i razlog zbog čega smo ovdje, a umjetnost, kao čin kreativnosti i stvaranja nečeg novog, jest najsnažniji čin otvaranja sebe i svojih promišljanja prema svijetu te izlaganja ranjivosti, koja nije sinonim za slabost – upravo suprotno. Drinković to iznova čini, pritom omogućujući nama da postanemo autori, pokretači njegovog rada i neizostavni element njegove umjetnosti.

Prema tome, molimo, sudjelujte.

Lana Beović