Tonči Bakotin & Ratko Ilijić / Festival

C E T I N S K I   Š U P U T   Z E Č I Ć    P O K O S   Š K O R O   R O Z G A   P E R K O V I Ć

 

Čitanja Festivala mogu i trebaju bit mnoga. Kao i slušanja, intimna, zaštićena slušalicama, individualna, odvojena od gledanja ili pak usklađena s njim.

Poziv na Festival najzvučnijih imena domaće estrade, izbor koordiniran u okomitoj osi erotikom, a u vodoravnoj nacionalizmom, poziv na slušanje popularnih uspješnica u Salonu Galić, udičasta gesta kažiprsta upućena s leđa Prokurativa subverzivna je provokacija, ljupka mudra smicalica, perceptivni labirint i društveni eksperiment.

Tonči Bakotin, umjetnički selektor i producent Festivala, uz kompozitora Ruzinu Frankulina i video-autora Ratka Ilijića u galeriji izlaže audio i video radove nastale postupkom imanentnim stvaranju elektronske glazbe još od Herberta Eimerta i kelnskog studija[i],  no razumijevanjem fenomena zvuka sličnijim Grupi za muzička istraživanja[ii] koja je prethodila konkretnoj glazbi i Johnu Cageu; od tada zvuk shvaćamo kao subjekt istraživanja i kao medij glazbe, od tada tehnologiju razumijevamo kao mogućnost da prodremo u unutarnji život zvuka. Uzimajući fragmente, kratke slučajne uzorke u trajanju koja variraju od 10 000 do 60 000 odsječaka zvuka (jedna sekunda u sistemu 48k/24bit ima 48 000 takvih odsječaka) ili RGB detalji video spotova, ukupnog trajanja ne dužeg od desetak sekundi, Bakotin i Ilijić, u odvojenim procesima, u figurativna dvadesetčetiri sata, gotovo u čas posla, što ipak nosi puna tri osmosatna studijska termina(!), stvaraju glazbu i sliku novog značenjskog registra. Niti jedan odsječak novostvorenog zvuka, niti jedan piksel ne postoji izvan svog originala. Čija je stoga ta nova glazba?

Umjetničko vodstvo galerijskog Festivala u ime svog kompozitora Frankulina kao da viče: ništa od toga nije naše, sve je njihovo i praktički oteto. No nitko im ne vjeruje, jer su do neprepoznatljivosti transformirali izvornik. Kako bi se uopće, pravno-formalno, u Bakotinovim konceptualno-glazbenim inačicama ustanovilo izvorno autorstvo? Bakotin time baca rukavicu u lice neredu stvorenom istodobnom neregulacijom i preregulacijom u polju autorskih prava. Fragment sekunde snimljenog zvuka ili slike pomno je razmotren, povećan, ponovljen, prevrnut, rastegnut, zgusnut pa razrijeđen, frekvencijski, dinamički i vremenski manipuliran, strukturiran u novi kontinuum, u varijantu glazbenog izraza drugačiju od one koja je originalno realizirana na domaćim hit ljestvicama, smješten u novi estetski kontekst. Reducirajući na fragmente hitove koji su na prijelazu milenija oblikovali domaći ukus, reducirajući i produkcijske kapacitete za stvaranje glazbe na rub nedostatnog, Bakotin & Ilijić kao da skromnošću izazivaju produkcijsku raskoš komercijalnih pogona, s manje stvaraju više, složenije i kompleksnije od onog formatiranog za ukus širokih masa. Stoga bi se njihova gesta mogla funkcijski razumjeti kao undo, ostvarenje ‘reduciranog slušanja’[iii] koje Michel Chion[iv] definira kao slušanje čija je svrha usredotočenost na kvalitativna svojstva zvuka samog, poput visine tona ili timbra, neovisno o njegovom izvoru i značenju. Festivalski undo mogao bi se čitati i kao pionirsko nastojanje akustičke ekologije u nas, politička operacija u polju estetskog.

Izazivajući ambivalenciju prisvajanjem općih mjesta masovnog ukusa, kroz fragmente nasumično probrane u semantičkim prazninama estradnih glazbenih obrazaca koji se često nadaju kao nepatvorena buka, u radikalnom pokušaju redefiniranja akustičkog konteksta izmještanjem sa stadiona, sportske ili koncertne dvorane u prostor umjetničke galerije, sada s novim interpretativnim ključem, autori kao da pokušavaju ukazati na skrivenu kvalitetu tih značenjski plošnih uzoraka. Poput zaslijepljenog milosrdnika tragaju za lijepim i ondje gdje ga nema, predložak tretiraju kao muzički artefakt, guleći sloj po sloj rastvaraju jedan po jedan spin. No spin nije alat koji nam ovaj rad nudi u nastojanju da našu pažnju usmjeri na sadržaj i građevne elemente auditivnih i vizualnih struktura oko nas, njihovih originala i patvorina, na semantičku dvosmislenost zvuka, na zvučni vokabular suvremene glazbe, sound arta, pa i video umjetnosti ili čak opće medijske produkcije. Bakotin i Ilijić Festivalom plediraju na slobodne i kritičke slušatelje (i gledatelje) ujedinjene u valovitom bratstvu, otvorene i osposobljene da opaze uzorke kvalitete kao presudan dio našeg značenjskog konteksta.

 

Ljubica Letinić
Zagreb, 2017.

 

 

[i] ‘Recimo repetitivni tehnicizam mehaničkih naprava, strojeva ili strujnih krugova, skladati elektronsku glazbu za mene znači opisivati ono što zvuči u dimenzijama mehanike i elektro-akustike’. Karlheinz Stockhausen, Electronic And Instrumental Music, NY 2005.

[ii] Groupe de Recherches Musicales, GRM, utemeljio je Pierre Schaeffer 1958. pri Francuskom nacionalnom radiju RTF

[iii] Schaefferov pojam reduciranog slušanja repozicionira slušatelja iz poznatog interpretativnog i kulturalnog obrasca prema pojavnoj naravi glazbe

[iv] Brandon LaBelle, Beckground Noise, Sounds And Points of Origin; continuum 2006

 

•