Ljiljana Mihaljević / Gozba

Vanitas

Gozba je vjerojatno najpoznatije ili barem najpopularnije djelo multidisciplinarne umjetnice Ljiljane Mihaljević. Iako je riječ o djelu koje po rječniku suvremenog umjetničkog stvaralaštva spada u disciplinu happeninga za koju se u Hrvatskoj odlučuje vrlo rijetko i izrazito malo umjetnika, Mihaljević je s Gozbom u nekoliko godina gostovala diljem zemlje ostvarujući uvijek istu duboku rezonancu s lokalnom publikom koja je intuitivno i s lakoćom sudjelovala u realizaciji rada. Happening (hrv. događanje) kao umjetničku formu u prevratnički je svijet neoavangardnih praksi pedesetih godina uveo američki umjetnik Alan Kaprow. U usporedbi s performansom kao dominantnom izvedbenom disciplinom u području vizualnih umjetnosti, happening je predstavljao korak dalje budući je u za njegovu izvedbu kao umjetničkog djela pretpostavljeno sudjelovanje publike.  Kao i performans, happening se uvijek događa ‘sada’ i ‘ovdje’ s razlikom da se kao umjetničko djelo  uspostavlja u demokratičnosti interakcije svih prisutnih po umjetnikovoj inicijalnoj gesti ili konceptu. Radikalnost happeninga nije samo u dokidanju umjetničkog objekta i koncepcije njegove trajne vrijednosti, već najviše u socijalnoj dimenziji participacije i katarze kroz umjetničko stvaralaštvo onkraj konvencionalne podjele na umjetnika i publiku. Happening nema zadani linearni tijek, riječ je o otvorenom procesu kojem umjetnik daje inicijalni poticaj ostavljajući njegov razvoj i završetak na volju svoje publike, odnosno, svojih koautora. Dok se u svojim počecima ova umjetnička forma, nastala u uvjerenju da je promjena nabolje imanentna u epohi nastupajuće globalne demokracije, iscrpljivala u hedonizmu sveopćeg oslobađanja od društvenih konvencija, Ljiljana Mihanović nam Gozbom zorno predočava koje su njene mogućnosti šezdeset godina kasnije, u civilizaciji i društvu koji su svjesni da ne evoluiraju, već u mentalnom oku svog razočaranog, zabrinutog i ciničnog pojedinca stagniraju i devoluiraju.  Pred svoju nesvjesnu, frustriranu i u pogledu suvremenog umjetničkog stvaralaštva pretežno neobrazovanu publiku, umjetnica je postavila vizualni stimulans koji u svojoj promišljenoj raskoši bez greške izaziva ciljanu reakciju publike. Happening je stvoren.

Publiku Gozbe dočekuje švedski stol s barokno bogatim aranžmanom hrane. Riječ je o poslovično popratnom elementu otvorenja izložbi oko kojih se redovito odvijaju socijalni aspekti rituala inauguracije umjetničkih djela. Njih je umjetnica premetnula u sredstvo koje će društvenu konvenciju druženja uza zalogaj na otvorenju izložbe pretvoriti u karizmatski događaj, interaktivno umjetničko djelo kojeg će svjesno ili ne izvesti sama publika. Okidač happeninga je visina stola. Bogati izbor delicija umjetnica je podigla na visinu od 185 cm, pa se publika mora samoorganizirati kako bi došla do hrane. Prirodno predisponirani to će učiniti lakše, snalažljivi će se pomoći nekom podlogom, solidarni će dodavati drugima, oni društveno osjetljiviji napustit će izložbu, a refleksiji skloni shvatit će parabolu, jer Gozba nosi duboko moralnu poruku. Proizvodnji obilja u našoj epohi nema pramca u ljudskoj povijesti, pa ipak jaz između društvenih klasa sve više raste, a siromašnih je sve više. Civilizacija spektakla i multimedijalno okruženje koje je posreduje obilje čine globalno virtualno prisutnim, iako je ono zapravo rezervirano za pojedince. Posebnu frustraciju ovo raslojavanje izaziva u tranzicijskim zemljama u kojima se želja za demokratskim uređenjem nasukala na kriminalnoj pretvorbi društvenog vlasništva, te općem srozavanju prethodno stečenih radnih i socijalnih prava, zaštite i standarda. Društvo se premetnulo u arenu u kojoj pod raznoraznim političkim agendama, nauštrb većine, napreduju samo najpragmatičniji i najbezobzirniji pojedinci. U osmišljavanju metafore poremećenih društvenih odnosa kroz poremećenu dimenziju stola što funkcionira kao okidač Gozbe, Ljiljana Mihaljević ima bogato kulturološko uporište u proslavljenoj društvenoj satiri Gulliverovih putovanja engleskog pisca Jonathana Swifta (1726.), dok vizual kojeg upotrebljava za najavu događaja u prikazu same umjetnice kako dohvaća hranu s predimenzioniranog stola, asocira na nelogičnu zbilju junakinje u Alisi u zemlji čudesa Lewisa Carolla (1865.). Kao i sve što proizvodi i održava život, hrana je opsesivni kulturološki i umjetnički motiv. Prezentacija hrane, kao jedan od najeklatantnijih primjera ljudske potrebe za estetizacijom i ritualizacijom primarnih egzistencijalnih potreba, čest je motiv likovne umjetnosti i obuhvaća veći dio slikarskih žanrova mrtve prirode i kornukopija. Suvremeni umjetnici hranu i objed najčešće poput Ljiljane Mihaljević koriste kao metaforu složenih mehanizama društvene zbilje, o čemu se dovoljno prisjetiti radova naših umjetnika Dalibora Martinisa (Tavola calda, 1987.), Zlatka Kopljara (K12, 2007.), kremšniti Josipa Vanište i  Mladena Stilinovića ili pak notornih reakcija na performans Vlaste Delimar, Marička  iz 2006.

Gozba, kao i uostalom cjelokupni umjetnički opus Ljiljane Mihaljević, zasnovan je na visokim estetskim i produkcijskim kriterijima koje umjetnica dosljedno održava u postavu svake varijacije ovog happeninga. Njegov ne manje važan element je i prostor održavanja, a svakako su u sjećanju ostale spektakularne izvedbe u zadarskom Sv. Donatu (2012.) i Varaždinskoj sinagogi (2013.). No, splitska će se varijanta zbog kulturoloških konotacija postava u Dioklecijanovim podrumima zacijelo isticati u povijesti inscenacije Gozbe. Grandiozni ambijent trbuha palače rimskog imperatora koji je za života razvio gotovo nedodirljivi status jedinog umirovljenog cara u povijesti antičkog Rima, ali i suvremenog Splita kao urbanog središta u kojem se na najotvoreniji i najskandalozniji način prelamaju dvojbe današnjeg hrvatskog društva dijelom i zbog happeninzima poslovično sklonog temperamenta njegovih stanovnika, pružaju neusporediv i teško dostižan prostorni i sadržajni okvir.

Važno je spomenuti i suštinsku distinkciju između happeninga i događanja  koje društvo spektakla toliko voli. Za razliku od eventa kojeg je imenom i sadržajem korporativna kultura nametnula kao dominantni kanal komunikacije bilo kakvog proizvoda prema javnosti koju pri tom stratificira u ulozi pasivnog promatrača i konzumenta, suvremeni happening još uvijek se obraća mislećem pojedincu u nastojanju da barem tijekom svojeg trajanja poveća prostor mentalne slobode. Naposljetku, tema Gozbe je vanitas, zjapeća praznina besmisla u koju nas požuruje suvremeni način života i njegov političko-kulturološki okvir iza čije uljepšane medijske predodžbe ljudskost rapidno blijedi.

Branko Franceschi