Tanja Deman / Hramovi kulture / Temples of Culture

Split je grad umjetničinog rođenja, u kojem je po razvojnoj psihologiji provela one prve, formativne godine života. Možda je preuzetno početi s biografskom referencom i pretpostaviti da je umjetničina tendencija povezivanja neočekivanih sadržaja u uskoj svezi s iskustvom okruženja koje je pastiš arhitektonskih stilova, traje u srazu malomištanskog komoditeta i velegradskih ambicija, a razvija se kroz paralelne postupke urbanog planiranja i stihijske izgradnje. Ako je tako, na osnovu serije fotografskih kolaža Hramovi kulture možemo zaključiti da je Tanja Deman odrastajući u gradu čiji se rasponi manifestiraju u ekstremima za razliku od  većine stanovništva koje se prilagođava životnoj sredini, prema životnom okruženju razvila i zauzela aktivan stav. U suglasju s okruženjem  iskustvo Splita osvijestilo joj je mogućnost da svaki slijedeći pogled bude vizualno, ali i spoznajno iznenađenje. Umjetničina izrazita izvedbena profesionalnost navodi me na zaključak da su upravo kaotični aspekti životnog okruženja pridonijeli stavu da pomno planiranje i disciplinirano provođenje svake geste pri realizaciji prave veliku razliku u doživljaju cjeline, te da ono što život može učiniti primjetno boljim jeste aktivno promišljanje funkcioniranja okruženja.

Kiparica po obrazovanju, Deman je za medij svog stvaralaštva izabrala digitalnu fotografiju koja joj omogućuje manipulaciju snimljenog sadržaja postupcima koje možemo svesti na oduzimanje, odnosno dodavanje ili zamjenu izabranih dijelova s nekim drugim sadržajem. Rezultat ovog postupka su mukotrpno i minucizno izvedene kompozicije koje tehnologijom bilježenja  vizualnog materijala i tiskom pripadaju fotografskom mediju, dok su zahvaljujući metodi po kojoj se u realizaciji završne kompozicije pomoću specijaliziranog programa briše, unosi ili povezuje piksel po piksel, zadržale bliskost sa procesualnim aspektima  tradicionalne likovnosti. S obzirom da u izvođenju kompozicije umjetnica barata s vlastitim prethodno snimljenim sadržajima, stvaralačka metoda Tanje Deman oslanja se i određuje prema principima dvaju ključnih produkcijskih metoda 20. stoljeća, montaži i kolažu. Iako su ove metode, kao i izražajni jezik fotografskog medija rudimentarno prisutni u prethodnim razdobljima, svoj su procvat doživjeli u 20. stoljeću u kojem se uopće ubrzano razvija umjetnost zasnovana na razvoju tehnologija proizvodnje i komuniciranja vizualnog sadržaja. Kolaž se pokazao kao idealna izražajna metoda razdoblja obilježenog težnjom za reformiranjem cjelokupne stvarnosti, jer je omogućivao dinamično sučeljavanje likovnih materijala i sadržaja, ali i – što je znakovitije – pomicanje pažnje s formalnih aspekata umjetničkog stvaralaštva na komunikaciju poruke i značenja, uz demokratizaciju stvaralačkog procesa. Razvoj digitalne tehnologije i njena masovna primjena u slojevitoj strukturi suvremenog vizualnog stvaralaštva, omogućili su visoki standard povezivanja disparatnih vizuala u homogene, uvjerljivo kontinuirane prikaze za razliku od klasičnih kolaža u kojima je jasno isticanje različitog porijekla sastavnica po materijalu i/ili kulturnoj hijerarhiji bilo pokretač naracije, izražajno sredstvo i cilj.

U seriji ‘Hramovi kulture’ koju čini šest fotografskih kompozicija velikih dimenzija izvedenih 2014. godine,  fokus umjetničine pažnje i objektiv kamere usmjereni su na hrvatske kulturne institucije: muzeje, izložbene prostore, knjižnice,  čitaonice, kazališne kuće. Polazište kompozicije institucionalni je interijer, koji je adekvatno konceptu njegove društvene  funkcije u širenju arbitrarno određenih i prihvaćenih znanja i istina po svojoj arhitekturi i opremi dosljedno racionalan, simetričan i hijeratičan. Deman izabrane motive snima tako da iz točke snimanja može obuhvatiti pogled na interijer u njegovoj cjelovitoj širini, visini i dubini. U takve reprezentativne i reprezentativno snimljene prostore umjetnica unosi bujnu vegetaciju, situacije iz javnih prostora ili različite elemente naglašeno hipertrofiranih dimenzija. U osnovi postignutog efekta začudnosti umjetničina je svijest da se fotografija uobičajeno percipira kao izravno bilježenje stvarnosti kroz leću objektiva sa ciljem ispisa objektivne situacije. Dapače, fotografska vještina cijeni se po kvaliteti bilježenja ključnog trenutka, a ako autor ima umjetničke ambicije, onda i po sposobnosti komuniciranja ciljanog sadržaja kroz u osnovi dokumentarnu snimku trenutka. Oblikovanje kolažnih fotografija lijepljenjem segmenata različitih fotografija pred očima je publike na očit način uspostavljalo fiktivni narativ zasnovan na sadržajnim i vizualnim asocijacijama koje pak nadahnjuje povezivanje vizualnih elemenata kolaža. Digitalni kolaž usložnjava ovaj princip jer omogućuje stvaranje jedinstvene površine prizora, bez vidljivih prijelaza s jedne snimke na drugu, treću i tako dalje. Digitalni fotografski kolaži Tanje Deman stoga se onima koji ne poznaju arhitekturu na kojoj su zasnovani mogu dojmiti kao potpuno dokumentarna fotografska snimka visoke estetske vrijednosti. Upravo se iz sraza ovog dojma i očekivanja s realitetom fiktivne konstruirane kompozicije može nazrijeti narativna potka ciklusa. Stječe se dojam da umjetnica ne smatra da ‘hramovi kulture’ rade na dobrobit ljudske vrste. Zatvoreni su u sebe, autoritarni, bez dodira sa stvarnim životom, odvojeni od prirode koju tretiraju kao objekt ljudskog proučavanja, a ne kao subjekt opstanka ljudske vrste. Prirodu koja će u doglednom vremenu prekriti i rastočiti njihovu oholu antropocentričnost. Blaži oblik interpretacije može kompozicije tumačiti kao umjetničine sugestije kakva bi uloga kulturnih institucija i što bi kultura koja radi na opstanku ljudske vrste trebala  biti. Civilizacija se doista našla u trenutku kad uljudba postaje borba za opstanak vrste. ‘Hramove kulture’ kao i tematski i izvedbeno srodnu seriju digitalnih kolaža ‘Kolektivni narativi’ iz 2012./2013. godine vidim kao snažan umjetničin doprinos žanru ekološki osviještene umjetnosti koja ljudsku pažnju nastoji usmjeriti hitnom očuvanju uvjeta opstanka. Ono što umjetnost po tom pitanju može napraviti, Tanja Deman izvela je na jedini pravi način – sadržajno i formalno uvjerljivo.

Branko Franceschi