Gloria Oreb / Iluminacije

Godinu dana poslje ponovno ulazim u Podrume. U prostor unutrašnji, nalik rudniku gdje iskapam svjetleći odraz neba, skrivene kristale i tragove metala u kojima čitam konstelacije zvježđa u kružnom kretanju.
Nebeski ritam intonira crtež dijagrama. Rukopisna linija govora u prvom licu gubi se u zadanoj geometriji. Zemaljsku, crnu podlogu kvadrata iluminira crtež nebeskog kruga.
Obuhvaćeni prostor i vrijeme svedeni su u centralnu točku vrtnje.
U crnom su punktirane koordinate putovanja… u potrazi za zlatnocrvenim…
Nastavljam traženje u kružnom kontinuitetu.

Gloria Oreb

Polazeći od kruga kao ishodišta u svom stvaralaštvu, Gloria Oreb je nastavila svoje slikarsko pregnuće prema onom iskonskom prapočelu sa svom svojom slojevitom i kompleksnom simbolikom započetom već u prethodnom ciklusu Aurum, koji je također predstavila u prostorijama podruma Dioklecijanove palače. Time je nagovijestila traganje, koje bi jednom u konačnici cjelokupnu materijalnu i duhovnu kreaciju sublimirao i sveo na savršeni ordo.

Njeni nas radovi vode kroz svijet ambivalentnih simbola Sunca i Mjeseca, dvanaest kuća Zodijaka, prirodnih elemenata Vatre, Vode, Zemlja, Zraka i Etera preko binarnih sazviježđa koje se okreću oko zajedničkog težišta na ekliptičnim putanjama poput dvoje ljubavnika pa do koncentričnih krugova solarnog sustava kojima kruže nebeska tijela oko središta – nas samih i onih koje susrećemo u životu, na našem vječnom putovanju i traganju za Istinom.

U drevnom, antičkom prostoru i kamenim zidovima, Iluminacije postaju bezvremenski zapisi koji nose u sebi slojevitost ikoničke, simboličke i kodirane poruke – od izravnog komuniciranje koje budi mnoštvo asocijacija i slika do metafizičnog sloja na kojem se otvaraju razna pitanja i odgovori o našem vlastitom duhovnom identitetu.

Iako se nazivom ciklusa Iluminacije referira na urešene srednjovjekovne rukopise, zapravo one nisu ilustracije, ni pojašnjenje teksta već sam tekst. Tekst koji progovara jezikom simbola, univerzalnim arhetipom kruga koji je prisutan unutar samog čovjeka i van njega još od pamtivijeka. Spoj je to tvari i duha, zemaljskog i nebeskog ili kako sama autorica kaže: “Zemaljsku, crnu podlogu kvadrata iluminira crtež nebeskog kruga” – kontrapunkt materije i transcedencije.

Bez obzira na varijacije i razdiobe kruga, ono zajedničko svim slikama je kružnica i točka u samom središtu kružnice. Poput Sunca koje je središte planetarnog sustava, tako centar slike zapravo postaje naše vlastito Jastvo; središe našeg unutarnjeg univerzuma, točka iz koje sagledavamo cjelokupno postojanje.

Autorica ostavlja prostor za vlastite asocijacije i intencionalno prepušta svakome od nas da iščita vlastitu natalnu kartu, zvjezdane mape mikro i makrokozmosa, dualnosti muškog i ženskog principa, cikličko kretanja u krugu života… krugu poput samsare, ponovnog rođenja i umiranja, koji uvijek iznova započinje i nema kraja.

Nije slučajno da je novi ciklus Iluminacije izložen skoro godinu dana nakon Auruma, točno na dan mladog mjeseca, čime je označen novi početak, kraj zime i rađanje proljeća…

Pročišćeno do krajnje jednostavnosti, linearnog crteža na akromatskom crnom fondu, geometrijskog sklada, mirnoće kojom odišu njeni radovi; proporcije, ritam i red kao kontrast…daleki je odmak od svakodnevne realnosti, odmak je od entropije i kaosa kojem teži ovaj svijet.

Barbara Gaj