Loren Živković Kuljiš / Instalacija

“Nužnost osvješćivanja prostora koji preostaje i sudjelovanja u njegovoj materijalnosti je reakcija na relativnost ponuđenog i pokušaj da se proizvede mogućnost konkretne “opipljive” promjene, mogućnost postojanja izvan zadanog konteksta.” Ovim riječima Loren Živković Kuljiš pojašnjava svoju posljednju instalaciju postavljenu u Salonu Galić. Posebno značajan je kraj rečenice koji gotovo da sažima srž Lorenova umjetničkog djelovanja.

U kontekstu povijesti umjetnosti na našim prostorima Živković Kuljiš se jasno nadovezuje na tradiciju umjetnika Druge linije, kako ih naziva Ješa Denegri ; dakle jakih konceptualnih izraza, poput primjerice Kožarića ili Vanište, koji minimalnom uporabom materijala, prazninom, jasno propituju medij u kojem rade i redefiniraju tadašnju suvremenu umjetnost. Kroz svoj rad u posljednjih nekoliko godina Živković Kuljiš se slobodno kreće između čiste skulpture, fotografije, videa, uvijek koristeći medij za proučavanje prostornih odnosa, te mogućnosti manipulacije njima. U najnovijem radu umjetnik ulazi u izložbeni prostor mijenjajući ga potpuno novim prostornim parametrima. Na pod postavlja dio drvene konstrukcije (koja se inače koristi da bi se moglo nesmetano hodati na mjestima prekrivenim vodom- ova je uzeta sa splitske ribarnice) i na tom mjestu izdiže razinu galerijskog poda. Visinu konstrukcije tretira kao novu početnu dimenziju- od te visine boja galerijski zid u bijelo (koji je i bio bijel), na tu visinu postavlja ogledalo u susjednoj prostoriji. Čitav pod, zajedno s drvenom konstrukcijom, prekriva prozirnom plastičnom folijom doslovno ograđujući novi prostor od starog. Iako je promjena konkretna i “opipljiva”, intervencije su nenametljive, neke gotovo jedva primjetne, pa se stoga pomak događa na vrlo finoj razini percepcije. Objekti koje uočavamo u izložbenom prostoru nisu tu samo zbog vizualne percepcije, oni upućuju na potpuno novi doživljaj prostora. Ovakvom intervencijom stvara se dijalog dvaju istodobnih postojanja – aktiviranog prostora koji autor uključuje u instalaciju, i onog izostavljenog – onog koji postoji ispod linije bojanja naznačene ličilačkom trakom ili onog koji ostaje ispod plastične folije. Postojanje obaju je neupitno, no različito tretiranje ih postavlja u novi odnos. Međusobno zavisan i nerazdvojiv, kontroliran isključivo od strane umjetnika.

Ono što se događa kao posljedica ove intervencije stvaranje je nove realnosti. Realnosti koja je izmještena iz uobičajenih prostornih odnosa i svakodnevnog konteksta na koji je naša percepcija naviknuta. Umjetn(ičk)a novonastala situacija koristi mogućnosti mentalne i osjetilne percepcije promatrača, potičući ga na uvijek nova čitanja i promišljanja svoje okoline.

Jasminka Babić