Irena Frantal / ''Monokrom - sjene na mokrom asfaltu''
Gledala sam jednom davno Irenu Frantal kako radi sa polaznicima svojih radionica. Iz njezinog baratanja papirom i alatom bilo je izrazito vidljivo da ima vještinu i sigurnost kakvu se možda i ne viđa često. Imala sam dojam da su ona i papir jedno, da se dubinski poznaju i zajedno kreću. Poznavajući tada samo nekoliko njezinih radova, činilo mi se pak kako njihova estetika vjerojatno namjerno zamagljuje tu vještinu, i pokazuje neko svoje drugo lice, vjerojatno Irenino unutarnje, i da se pomalo skriva od javnosti.
Sličnu dihotomiju prepoznajem u nizu elemenata serije radova koju Frantal sada predstavlja izložbom Monokrom (Sjene na mokrom asfaltu). Već nam naslov ukazuje na svojevrsno sučeljavanje – monokroma koji razumijem kao jednobojnu stabilnost, i sjena koje su skoro uvijek nijansirane i nerijetko u pokretu, pa još na mokrom asfaltu koji sigurno ne zamišljamo kao nepomičnost, već kao refleksivnost. U opisu koji autorica nudi uz radove s ove izložbe prvo čitamo: Temelj mojih geometrijskih radova je traganje za skladom između ženskog (zakrivljene linije) i muškog (ravne linije) principa.
A zatim slijedi pogled na izloženu seriju od petnaestak geometrijski striktnih radova u tri različite dimenzije što seriji dodaje unutarnju dinamiku kompozicije.
Geometrijske podloge crno obojenog medijapana nose reljefe presavijenog papira. Sve je u prostoru raspoređeno na način da postavom izložbe prevladavaju dijagonale, znači dinamika. Papiri aplicirani na medijapan višestruko su presavinuti (ravnih linija) i ponekad izrezani (kružno). Oblici su simetrični i međusobno sukladni, kongruentni kako ih zove geometrija, a kretanje gledatelja pored reljefnih površina dodatno potencira već spomenutu dinamiku. Svemu tome autorica dodaje još jedan sloj, projekciju morskih valova preko svih navedenih objekata, opet potencirajući dinamiku, ali i sva simbolička značenja vode, i njezinu implicitnu atmosferu kontemplativnosti. Autorica sama kaže da je projekciju valova izabrala zbog lokacije izložbe i kako bi stvorila dodatni dinamični sloj percepcije radova te stvaranje “neapstraktnih organizama” od apstraktnih oblika.
No papiri, ipak glavni nositelji ovih radova, pod slojem projicirane morske površine, i spomenutih simboličkih implikacija nisu tek sirovi materijal koji presavijanjem stvara geometrijski crtež, već je njihova površina premazana ugljenim prahom. Prah se posebno gomila u pregibima, rubovima, fizičkim granicama manipuliranog papira. To je još jednom udvostručavanje već prisutne dvojnosti, jer ugljeni prah autorica nanosi rukom na mehanički prelamani papir strogih geometrijskih obilježja, a sav se taj prah skriva pod slikom morskih valova. Suprotno očekivanjima, nanošenje praha rukom nije nježni postupak glađenja površine papira, jer rubovi papira znaju biti oštri i nanositi rezove i ozljede. No rad rukom, sa sobom uvijek nosi i potencijal kontemplacije procesa.
Za cjelokupno razumijevanje ovih dinamika, treba reći da Irena Frantal mnogo svojih interesa crpi iz stvaranja umjetničkih knjiga, čemu je nekada bila intenzivno posvećena, a što je medij koji je u međuvremenu napustila, dakle radova koji se ne čitaju nužno redom poput knjiga literature, ali u sebi nose konotaciju serijalnog odgonetavanja elemenata, listanja. Možda zato i na ovoj izložbi, autorica iz serije apstraktnih objekata koji statično stoje na zidu vidi njihovu metamorfozu u menažeriju čarobnih, začudnih, jedinstvenih organizama, kako ih sama naziva. Odmakom od objekta knjige, njegovom dekonstrukcijom na pojedinačne elemente, možda se približava drugom mediju, možda još ne doista animiranom filmu, ali animaciji svakako, koju kako sama kaže, trebamo razumjeti kao traganje za skladom među različitostima. Kada bismo govorili društvenim rječnikom, mogli bismo reći da se radi o demokratičnosti, likovnim rječnikom bismo rekli da se radi o ravnoteži, medijskim rječnikom da se radi o kombinaciji tehnika, gotovo asamblažu, ali mislim da je najbolje prepustiti se osjećajnosti doživljaja cjeline i kontemplativnosti kamo nas Irena Frantal svojim radom navodi.
Janka Vukmir
Irena Frantal je samostalna likovna umjetnica čiji rad proizlazi iz minimalističke i monokromne estetike, s fokusom na papir kao osjetljiv i promjenjiv materijal. Preklapanjem, presavijanjem i suptilnim intervencijama stvara radove koji balansiraju između reda i disrupcije, simetrije i namjerne “pogreške”, stvarajući tihe, ali vizualno i emotivno napete prostore. Diplomirala je Primijenjenu grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2004), magistrirala Book Arts na University of the Arts London (2010), te dodatno usavršavala crtež na Summer University of the Arts u Berlinu (2022). Redovito izlaže te surađuje s drugim umjetnicima na projektima knjiga umjetnika. Djeluje i u području edukacije o umjetničkoj knjizi, a sudjelovala je u međunarodnim projektima u Švedskoj te na rezidencijama u SAD-u, Litvi, Austriji, Švedskoj, Njemačkoj i Španjolskoj. Njezine umjetničke knjige nalaze se u brojnim privatnim i institucionalnim zbirkama u Europi, među kojima i u Kolekciji radova na papiru Muzeja primijenjene umjetnosti u Beču (MAK). Živi i radi u Zagrebu.