Ivana Papić / Glas divljeg oraha

DOKUMENTACIJA IZLOŽBE:

• KATALOG IZLOŽBE(hrvatski jezik ) ovdje
• KATALOG IZLOŽBE (engleski jezik) ovdje
• FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje
• FOTOGRAFIJE VODSTVO KROZ IZLOŽBU (održano 18.8.2023.) ovdje
• VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje
• VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje
• VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

__________________________________________

Divlji orah ili pajasen (lat. Alianthus altissima) invazivno je drvo koje prirodno raste na području Azije a u Europu je uvezen u 18. stoljeću kao ukrasna vrsta. Danas se u svijetu smatra raširenom, invazivnom biljkom koju je teško iskorijeniti. Izuzetno je otporno, lako se prilagođava okolini, a brzim i agresivnim rastom snažno potiskuje vrste u svojoj blizini.

U Berlinu, ovo drvo pojavilo se nakon Drugog svjetskog rata kao biljka koja je uspijevala između gradskih pločnika i ruševnih zgrada. Jedan takav divlji orah koji je izrastao na ulici ispred zgrade na njenoj berlinskoj adresi, bio je okidač za opsežno umjetničko istraživanje Ivane Papić. Taj proustovski trenutak odveo ju je u djetinjstvo, kada se kao dijete igrala u šumici divljeg oraha ispred kuće pokojne bake, u Prgometu. Osvještavajući vlastitu poziciju migrantice, uvijek usko vezanu i s identitetom, javila se želja da istraži svoje ženske korijene, porijeklom iz Dalmatinske zagore.

Emigracija u drugu zemlju ima svoj oslobađajući osjećaj, barem je za mene to značilo živjeti svoj život punim plućima u srednjim dvadesetima u Berlinu. Žeđ za neovisnošću i avanturom. Želja da se oslobodim kulturnih i povijesnih ugovora koji su mi dani od dana mog rođenja. Ali s raseljenošću i udaljenošću od doma, iz korijena dolazi i uznemirujući osjećaj trajnog loma identiteta. Iznutra su se polako pojavljivale pukotine identiteta. Izvana su to bile pukotine u betonu u mojoj ulici u Berlinu, jednako kao i one u praznoj bakinoj kući. Čini se da je divlji orah ljepilo, nit priče koja sve drži na okupu.

(Ivana Papić, Wild Walnut – My Female Ancestors)

Nasuprot čovjeku, drvo nema takvu mogućnost migracije – u načelu je vezano za mjesto, ne može pobjeći. Biljke, uključujući drveće, zapravo ne migriraju, jedini način na koji stabla migriraju je raspršivanjem vlastitog sjemena, koje se, u optimalnim uvjetima rasta, može ukorijeniti na novim lokacijama. Herman Hesse za stabla kaže da su najuvjerljiviji propovjednici. “Duboko ih poštujem kad žive u grupama, u šumama i lugovima, a još više kada su usamljena. Stoje poput samotnjaka, ali ne kao pustinjaci koji su se udaljili zbog neke svoje slabosti, već kao veliki, usamljeni ljudi.” Kada se stablo posiječe, u njegovim godovima može se iščitati čitava njegova povijest, tamo su vjerno ispisane “sve nedaće, patnje i bolesti, sva sreća i rast, loše i rodne godine, preživljeni napadi i izdržane oluje.”

“Čežnja za lutanjem razdire mi srce kad u večernjim satima čujem drveće kako šušti na vjetru. Ako ih se dugo šutke sluša, ta čežnja otkriva svoju srž, svoj smisao. Ne radi se toliko o bijegu od vlastite patnje, iako se može činiti da je tako. To je čežnja za domom, za sjećanjem na majku, za novim metaforama života. Čežnja koja vodi kući.

(…)

Dom nije ni ovdje ni tamo. On je u tebi ili nije nigdje.“

(Herman Hesse, Bäume)

Put ka kući (paralelno i sebi) prikazan je kroz izložbu sastavljenu od nekoliko međusobno povezanih elemenata, a hodom iz prostorije u prostoriju umjetnica ih povezuje i nadograđuje u priču. Okosnica projekta “Divlji orah”ručno je izrađena umjetnička knjiga, s tekstom scenarija za kratki eksperimentalni film, skicama i fotografijama. Predmeti koji se nalaze u kuglama pronađeni tijekom terenskog istraživanja na selu, a predstavljaju svojevrsne memorabilije: kamen, ovčje runo (vuna), kokošje jaje, češalj njene pokojne bake i njena figurica Sv. Marije. Za svaki objekt vezana je jedna priča ispričana u scenariju u umjetničkoj knjizi, a za pojedine predmete i određene tradicije: za češalj to je tradicija pletenja pletenica, a za vunu tradicija pletenja sukna. Kugle, osim što daju osjećaj eteričnosti, nadovezuju na simboliku kruga koji se često nalazi u rezbarijama na drvenim predmetima koje su žene posjedovale; kao što je preslica, te ima apotropejsku moć – štiti ženu i simbolizira životne cikluse. Veliki simbol na podu galerije prenesen je upravo s pronađene bakine preslice. Način na koji umjetnica gradi taj simbol preuzima iz elemenata drevne gradnje – prvo traži centar, pa polovine, pa četvrtine, pa osmine, pretpostavljajući takav način urezivanja simbola u drvo. Ritualni, meditativni moment pojačan je zvučnom instalacijom koja dominira izložbom. U njoj glasovi pet žena iz njenog bliskog okruženja čitaju poeziju popraćenu ritmičnim udarcima bubnja. Svaki od glasova predstavlja jedan od motiva – zemlju, zrak, vodu, vatru i drvo, koji manifestiraju transgeneracijsko žensko iskustvo. Upuštanje u rad s tekstom nova je stepenica u nadogradnji ovog projekta kojeg umjetnica otvara daljnjem procesu, a sama priroda divljeg oraha interpretacijski je dihotomna. S jedne strane, zbog teškog iskorjenjivanja može se promatrati kao metafora tradicionalnog patrijarhalnog sustava. No zbog načina odnosa prema njemu, i kao metafora žene i njezine prilagodljivosti i otpornosti u surovom okruženju, pri čemu ono “ja sam drvo” još jače odzvanja, slavi žensku upornost, otpor i nadu u ozdravljenje.

Ivanin projekt priča je o kulturnom nasljeđu, koju je razvila na Institutu Art in Context na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Berlinu i gradila istraživanjem u suradnji sa splitskim Etnografskim muzejem te Etno-eko selom Škopljanci. Također, provela je i terensko istraživanje pri čemu je intervjuirala neke od stanovnica ovog naselja. Ambijentalna zvučna instalacija stoga je satkana od elemenata lokalnog folklora i prožeta snažnim, osobnim ženskim pričama. Shvaćajući da u sebi nosi transgeneracijsku memoriju svojih ženskih predaka, umjetnica i sama preuzima ulogu pripovjedačice. U konačnici, to nije samo potraga za vlastitim identitetom, nego i priča o ženama Dalmatinske zagore te njihovim životima unutar patrijarhalnog okruženja, kao i poslovima koje su radile i na taj način pridonosile zajednici, štoviše, bile krucijalne u njoj.

Jasmina Šarić

__________________

FOTOGRAFIJE: Ivana Papić, Studio Lucciola

Glasovi:
Jadranka Papić
Ivana Papić
Bjanka Baras Šimleša
Marica Škopljanac
Stana Škopljanac

Bubnjevi: Illari Arbe “La Mujer Tambor”
Ko-produkcija zvuka: Frane Papić
Post-produkcija zvuka: Mirna Stanić
Ko-produkcija: Kino klub Split

Suradnici u istraživanju:
Etnografski muzej Split
Etno-eko selo Škopljanci

Zahvale:
Vladimir Bjeličić
Ivan Koroman
Kristina Leko
Ivica Papić
Mavena – 36 njezinih čuda