Dino Bićanić / Izložba

Dino živi na Hvaru.
Rečenica prva, nešto da se započne tekst.(?)
Podatak jasan iz životopisa. Ništa bitno, ništa posebno?! Kao da nešto mijenja na stvari živi li umjetnik u Zagrebu, Beču, New Yorku, Singapuru ili na Hvaru?
‘Ajde, ipak malo mijenja. Priznajem. Oni koji žive u Beču, New Yorku ili Singapuru svakodnevno se susreću s umjetnošću i kolegama. Ukratko, u centru su onoga što se naziva art svijetom. Uvjeti za rad, stvaranje, produkciju su kudikamo bolji. Ako ne bolji, onda barem dostupniji, komodniji.
I što sad? Želim li reći da bi Dinovi radovi bili bolji, ljepši ili „umjetničkiji“ da živi u Velikom Gradu, okružen umjetnošću, umjetnicima, u centru nekog art svijeta?
Ali, on živi na Hvaru.

Izdvojenost, okruženost morem je, najjednostavnije rečeno, situacija uronjenosti u drugovrsnost.
Je li moguće da otočka zatvorenost potpuno neočekivano postaje vlastita suprotnost? Postaje mjesto velike slobode, mjesto na kojem ljudi otvorenije i iskrenije promatraju svijet? [1]

Dino je bio moj student.
Na početku me znao dovoditi do ludila svojim stavom i sporim, zapravo tromim ritmom, tempom dalekim od allegro vivace. Muka živa!
A onda, jednoga dana, Dino se pojavio s radovima koji te jednostavno ostave bez riječi.
Dogodi se, nažalost rijetko, no kad se dogodi, znaš da je to to. Nisam ga slučajno odabrao da svojom izložbom otvori ciklus Premijere koji se održavao u Loggi Pučkog otvorenog učilišta u Splitu. Odlična izložba, i danas tvrdim!
Dino me otada ne prestaje oduševljavati, ali i dovoditi do ludila. (Jer nije dobro samo tako prekinuti tradiciju, je li Dino?)

Bonace i bure, juga i teške kiše, smjenjivanje sunčanih i dana okovanih tmurnim, olovnim oblacima. Poetični opisi ili banalne slike.(?)
Smjenjivanje ritma uzavrele turističke sezone s ritmom duge i hladne zime. Nakon sladoleda, pizza, šugamana, japanki, punih kafića i ludih ljetnih noći slijede dugi crni mjeseci, riba i zelje na stolu, čeprkanje oko maslina, depresija i muka. Onda sve ispočetka. Plima pa oseka, pa opet plima…
I sve to zarobljen na komadu kopna, okružen morem koje ne dopušta bijeg. Nešto poput Stevea McQueena u filmu Papillon.

Ima li sve to skupa, možda, neku prednost?
U Dinovom slučaju, rekao bih da ima. Kao što citat kaže: otok postaje mjesto velike slobode, mjesto na kojem se otvorenije i iskrenije gleda na svijet.
Takvi su i njegovi radovi. Čas lagani, čas teški. Simpatični, a opet bolni. Banalni, a puni značenja.
Radovi poput bonace i bure: griju i lede do kosti. Iskreni i svoji. Posebni. Samostalni, okruženi morem art svjetova koji ih tek ovlaš dodiruju. Najvažnije od svega: slobodni.

No što na kraju svega ostaje njemu? Dinu?
Tapšanje po ramenu, jer si, eto, dobar umjetnik. Svaka čast majstore, super su ti radovi!
Kad prođe otvorenje i zatvori se izložba, slijedi povratak na taj komadić kopna, u taj mali grad, svakodnevicu koja će malo toga donijeti osim depresije i osjećaja još veće nemogućnosti.

Neizbježno? Ili ipak ne? To ovisi o stavu.

Svi nedostatci, komplikacije i teškoće su u tvojim radovima prevladani, Dino. I nemoj me zamarati pričom o tome da se spremaš raditi neke suvenire, da je teško i da se ne može. Dokazao si suprotno. Evo, i ova izložba to pokazuje. Jer umjetnik si, a ne neki lik koji radi neke stvari da bi ih neki ljudi kupili, da ih podsjeća na neko mjesto.
I umjetnost je otok. Da bi ga dosegnuo, treba zaploviti ili poletjeti. A u umjetnosti, i ploviti i letjeti je moguće. Nitko ne kaže da je lako, ali kada si na dobrom kursu šteta je odustati od cilja.
Zato, nemoj me više dovoditi do ludila, već nastavi s tom plovidbom. Ne zaboravi: Navigare necesse est!

Vedran Perkov