Dino Bićanić, Bojan Koštić, Petra Mrša, Damir Sobota / Izložba finalista - nagrada Radoslav Putar 2020

DINO BIĆANIĆ, Hvar, 1980.

Godišnji umor; 2017. – 2020.

226 razglednica, digitalni crteži u programu Paint, sitotisak; 10 x 15 cm
stalak za razglednice; v 180 cm

___

Čovjek leži na plaži, pita Rodinovog Mislioca: Obsessing much? Mislilac: No, why do you ask?

To je jedna od 226 razglednica izloženih na izložbi Finale 2020! Nagrade Radoslav Putar. Rad se zove Godišnji umor. Govori o poziciji umjetnika.

Društvena percepcija je da umjetnici zapravo i ne rade i da su na nekoj vrsti  doživotnog godišnjeg odmora, pogotovo kad je riječ o konceptualnim umjetnicima. Ja živim u Hvaru i Hvar je ekstremno turistički orjentiran. Svako normalan se na ovaj ili onaj način bavi turizmom. Moja pozicija je izokrenuta, umjesto iznajmljivanja apartmana , oslobođen te dužnosti bliži sam turistima. Pišem razglednice i objavljujem ih na facebooku već četvrtu godinu. Riječ je o nekoj vrsti zen razglednica. Nemaju lice, lice im je prazno ili im lice nije lice, izokrenute su. Radio sam ih u Paint programu uglavnom iz praktičnih razloga i imaju „digitalni look“. Rad se rad referira na digitalnu, virtualnu ili revoluciju društvenih medija. U crtežu se ponavlja jedan te isti lik koji samo leži i uglavnom priča sam sa sobom. Ima dosta autobiografskih elemenata u tom liku, i možda je idealizirana slika mene. Dobar način iščitavanja rada je – praznim umom. Poželjno je da ga se ne pokušava razumjeti, jer rad nema nekakvo skriveno značenje – sve je na površini. Element humora je prisutan kao vrata u „više sfere svijesti“, humorom sve postaje lakše i humor se ne može naučiti. Jedna od razglednica govori „Ideje mi obično dolaze kad prestanem razmišljati“. Dakle se od mene kao autora i promatrača rada zahtijeva nerazmišljanje.

U galeriji sam odlučio primati donacije. Isprva sam namjeravao prodavati razglednice, ali zbog komplicirane procedure odlučio sam se za donacije. Stalak sa razglednicama je u izlogu galerije i ideja je da postane nevidljiv, jedan od mnogih izloga u ulici. Godišnjim umorom ja zapravo stvarno radim, tj. primam donacije i jedna je od rijetkih prigoda da zaradim svojim radom. Ako ništa drugo, barem to.

BOJAN KOŠTIĆ, Koprivnica, 1988.

Optimizam volje (iz serije Jedna iskra je dovoljna); 2020.
Intervencija u javnom prostoru; cca. 200 x 20 cm

grafit – fotoluminiscentna boja

___

Moj rad se kreće u polju suvremenih i multimedijalnih umjetničkih praksi s konceptualnim

pristupom radu. Budući da nemam formalno umjetničko obrazovanje, nisam dosljedan u

korištenju jednog, konkretnog medija već sama ideja koju želim izraziti odabire sebi

najpogodniji medij. Iako nisam stekao umjetničko obrazovanje ni na kakvoj akademiji, od

2013. postavljam izložbe u AK galeriji koja izlaže isključivo umjetnike suvremenih praksi i kroz preko 70 postavljenih izložbi upoznao sam mnoge autore od kojih je svaki doprinio mojem obrazovanju i razumijevanju suvremene umjetnosti.

Moji primarni interesi za vrijeme studiranja bili su jezik, književnost i kazalište i iz tog ishodišta se razvija ono što mogu nazvati vlastitim umjetničkim preokupacijama: iskušavanje granica jezika na tragu onoga što Gilles Deleuze, govoreći o književnosti, naziva „podrhtavanjem jezika“ u svom eseju „On je zamucao“. Nastavno tome, bitna osobna odrednica mog rada je moja govorna mana, odnosno moje mucanje kao mehanička posljedica trauma iz djetinjstva. Stoga, svoj umjetnički rad bi deleuzovski nazvao mucanjem jezika, u doslovnom i simboličkom smislu.

Gotovo svaki moj rad ima ishodište u jeziku – iz riječi, sintagme, rečenice, teksta ili knjige – sve što nastaje dalje iz tog ishodišta u obliku umjetničke ideje nastoji proširiti primarno značenje te jezične strukture, odnosno rastegnuti granice semantičkog polja unutar kojeg je sama ideja nastala.

„Granice mog jezika znače granice mog svijeta“, rekao je Wittgenstein. Ono što ja pokušavam je kroz istraživanje vlastitih trauma i njihovih posljedica hodati po tim granicama jezika ne bih li vidio što je onkraj.

PETRA MRŠA 1985., Rijeka

It’s so calm, no one around, 2020.
HD video, 5’, crno bijeli, zvuk

___

Kroz svoje radove  razdvajam cjelinu društvenog života i proučavam fenomene poput performativnosti obiteljskih uloga, suvremenog odgoja, reprezentacije tijela, prirode ili strane kulture, vođena uvjerenjem da je privatno političko te da je prihvaćanje statusa quo ideološka pozicija. Imajući to u vidu, moji su radovi istraživanja i manifestacije alternativnih odgovora na disciplinu i poslušnost na mikrorazini. Ova se istraživanja često odigravaju u intimnim i / ili kolektivnim društvenim situacijama koje uključuju uranjanje u nepoznate situacije sa pozvanom grupom ljudi. Na taj su način privremeni članovi grupe generatori zajedničkog iskustva. Spomenuta metodologija pogoduje i podržava kolektivni i zajednički pristup razvoja sadržaja, kao i znatiželju, pažnju i nepredvidivost rezultata. Dijelovi opisanog procesa, publici su uglavnom ponuđeni kroz vizualni medij (fotografije, kolaž, video, umjetničku knjigu, instalaciju). Time sredstva za izradu vizuala koristim za generiranje prikaza koji ometaju i suprotstavljaju se postojećim reprezentacijama društvenog uređenja rasprostranjenima fizičkim i virtualnim okruženjem (npr. Vježbanje obitelji, 2016, Are you sure you want to leave the game?, 2019). Kroz ovaj pristup nastojim potaknuti gledatelje da si dozvole odvajanje od svojih pretpostavljenih uvjerenja i potaknu kritičnost, imaginaciju, kolektivnost.

DAMIR SOBOTA, 1988; Zagreb

Palindrom 6,  2/3; 2019.

kolaž papir na platnu, lak, 100 x 270cm

Serija Palindrom sastoji se od 26 velikih formata koji mogu funkcioirati zasebno a mogu biti i dio diptiha odnosno triptiha. Na izložbi predstavljam 9 radova koji čine 3 triptiha. Radovi su napravljeni u tehnici kolaž papira, bez skice, intuitivno. Lijeva strana slike je u pozitivu odnosno u negativu prema desnoj strani slike.

___

U svome radu bavim se temom geometrijske apstrakcije. Kao osnovu promišljam kompoziciju, oblik, boju, ali u zadnjih godinu dana intenzivnije promišljam rad kao objekt.

Radeći na izložbi u Laubi (veljača, 2020.god) fokus je bio na monumnetalnim platnima formata 100×270 cm koji se slažu u diptihe I triptihe i pounjavaju veliki prostor galerije. Popratni radovi koje sam iziožio bili su objekti od ijepenke. Ti objekti su nastavak serije slika koje sam radio u travnju prošle godine kada sam pohađao rezidencijalni program u Leipzigu, zajedno sa Miranom Blažekom i Anom Ratković-Sobota.

Objekt je dimenzija 40x40x5 cm i sastavljen je od ljepenke debljine 1mm koja je farbana i slagana jedna na drugu. Svaki objekt sastoji se od 400 izrezanih komada ljepenke. Objekt se nalazi na postamentu kojeg sam napravio od mediapana, također širine 40 cm i debljine 5 cm ali visine od 120 cm.

Objekti prikazuju obrisnu liniju koja se sa svakim sljedećim objektom mijenja. Uglavnom su to osnovne forme, polukruga, trokuta, stepenaste forme, vrlo jednostavne čiste linije koje koketiraju sa slikama u prostoru stavrajući dijalog između njih. Također, među objektima su i 3 manja rada koji prikazuju transformaciju primarnih u sekundarne boje.

__________________________________

Izložba finalista i dodjela nagrade Radoslav Putar 2020. je realizirana zahvaljujući Trust for Mutual Understanding, New York Residency Unlimited, Ministarstvo kulture RH, Grad Split, Zaklada Kultura nova, HŽ Putnički prijevoz,  Europlakat, Galerija umjetnina, Radio Sunce, Dalmatinski portal i Pivovara Brailo.